Dan je zagrljaja pa hajde da se zagrlimo. Možda je tehnički zagrljaj od dvoje različitih ljudi isti. Možda je pokoji čovjek koščat ili mekan, sitan ili neobuhvatljiv, ali nije bitno. Bitna je ljudska toplina i onaj unutarnji osjećaj zajedništva i obostrane zaštićenosti kojeg nam može pružiti zagrljaj, naravno, onda kada je iskren i nedvosmislen.
Ljude se grle od davnina. Ponekad iz potrebe, ponekad iz običaja, ponekad usput… A zagrljaj je najbolji onda kada je iskren i kada nije dio nekog interesa koji se krije iza kulisa. Velika je razlika između konvencionalnog zagrljaja, kurtoaznog zagrljaja, zagrljaja kao običaja iz davnina, ritualnog zagrljaja koji je dio neke obljetnice i onog ničim izazvanog, spontanog zagrljaja koji stvarno dolazi iz duše.
I opet je bitna toplina. Blizina drugog čovjeka koju osjećamo. Nije to toplina od temperature tijela ili zraka. To je toplina kojom čovjek iznutra zrači.
Da. Postoji još jedna toplina, ona kojoj ne možeš izmjeriti temperaturu. Nema takvih stupnjeva koji mogu izmjeriti toplinu ljudskosti.
Na toj toplini možeš zaspati i bez dekice. Ne moraš ni noge pokriti, ako možda nemaš cirkulacije. Uglavnom, jako ti je toplo i ugodno. Ta se toplina zove obostrana i iskrena ljudskost.
Hladni zagrljaj ne znači puno nikome od nas, kao što ne znači ni puno lažnih slika nas i naših života. Iskrenost se uvijek osjeti. Laž također.
Kada govorimo o zagrljaju, pitamo se – je li stvarno tolika razlika između dvije i pet sekundi trajanja jednog zagrljaja?
Upućeni kažu da tijelo, znanstveno je dokazano, izlučuje pri zagrljaju cijeli jedan koktel hormona koji sprječavaju stres i depresiju. Zagrljaj navodno mora potrajati barem dvadeset sekundi i biti bar malo čvršći kako bi bili ljekovit i djelovao blagotvorno na naš cjelokupni sustav.
Osjeti li se čovjek zaštićenim u tim trenucima? Ili samo tu osobu baš voli? A možda se ipak trebaju grliti samo oni koji se međusobno vole? Zagrljaj ljubavi nas i krijepi, i liječi, i tješi i štiti istodobono.
