Poslovno sam nešto morala u Mestre. Grom iz vedra neba, kako posljednjih dana često biva, natjerao me da uđem u prvi kafić, pri tom pun ljudi. Iza mene ulazi jedna mlada žena, Indijka, obučena u njihovu tradicionalnu nošnju, s bebom u naručju, dok ispred ostavlja kolica već potpuno mokra od pljuska.
Vlasnica kafića, pretpostavljam da je vlasnica jer da nije ne bi smjela sebi dozvoliti takav ton, pristup, tu slobodu da glasno “zamoli” Indijku s bebom u naručju da napusti lokal.
Ne vjerujući svojim ušima upitam: “Zašto to radite, što se dogodilo, vani je oluja!”
Dok i ostali ljudi negoduju, ona mi odgovori, glasno, nervozno, gotovo ponosno pljujući neku svoju istinu po nama, van svake realnosti, bez imalo stida, srama, bez imalo ljudskosti u sebi,
“Ovo nije svratište. Znam ja nju, često mi tu dolazi, prosi i narušava reputaciju ovog lokala.” Koje li bahatosti i bešćutnosti, pomislila sam u sebi, ne vjerujući još uvijek svojim ušima. Znam da ima svakakvih ljudi, ali ovakav bezobrazluk se rijetko viđa.
Jedan stariji čovjek vikne: “Kako vas nije sram po ovom nevremenu otjerati ženu s bebom van? Ne vidite da su obje mokre? Gdje vam je duša?! Ako itko ruši reputaciju ovog lokala to ste Vi. Smučila mi se i ova kava, i Vi i život!”
I bijesno krene prema vratima bacajući kovanice vjerojatno za kavu koju je bio popio, na šank. Pokaže jadnoj, postiđenoj ženi rukom da izađe ispred njega. Izađem i ja. Izađe za nama još nekoliko ljudi.
Stariji čovjek da svoj kišobran ženi, pomiluje ono nasmijano prelijepo dijete po kosi i ode svojim putem kišnom, olujnom ulicom. Dok nas nekoliko zbunjenih, ne znajući što učiniti stojimo kao ukopani pod pljuskom, žena sporim korakom držeći jednom rukom i kišobran i bebu, drugom gurajući kolica krene na drugu stranu.
Jedna djevojka koja je izašla demonstrativno iz kafića trči za ženom, pristiže je i pomaže oko kišobrana koji se povija pod vjetrom. Kad bi ova kiša barem uspjela saprati sve ove prljave ljudske tragove, ovaj osjećaj nemoći i tuge i kad bi ostao samo treptaj ljubavi i empatije po stazama kojima hodamo. Kad bi…
Koračam polako prema parkingu. i tako sam potpuno mokra. Kiša polako jenjava, vjetar je utihnuo. Ukazuje se mladi mjesec na gotovo vedrom nebu. Pred očima mi leprša slika bebice, krupnih tamnih očiju, nevinog osmijeha s dva slatka, tek nikla zubića.
Ona ne zna još ništa, ništa o nama ljudima… Naučit će jednog dana da jedna loša osoba ne može pokvariti sliku cjeline.
