Čitala bih knjige i naučila da princ ne postoji.

Tukla bih dečke kad bi mi rekli da imam ružan nos i krakate noge.

Znala bih da sam lijepa i da ću biti još ljepša i da neću plesati u vjenčanici uz kretena zato jer nije navukao kondom.

Napravila bih test trudnoće, a onda abortus. Nekoliko mjeseci kasnije bila bih sretna jer nisam napravila abortus.

Plesala bih na drugoj svadbi onako kako sam plesala na drugoj svadbi, vitka i uvučena u crno odijelo.

Znala bih da je život kratak, ljudi zli, a ja slijepa. Znala bih da je život kratak, ljudi dobri, a ja slijepa.

Satima bih gledala fotografije svoje djece i pitala se, tko je u pravu. Oni? Ja?

Što uopće znači biti u pravu? Što je istina? Zašto je danas ljubav plavo srce, a ne dugi, čvrsti zagrljaj i bljesak u očima?

Voli li me itko?

Tko sam ja?

Princeza na zrnu graška?

Sluškinja u vreći smeća?