Ovdje se radi o onom tihom bogu koji oduvijek živi u svakom od nas i koji čini život i sve u njemu onakvim kakav on doista oduvijek jest. To je onaj suptilni Bog koji ne govori, koji ne zahtjeva, koji ne uvjetuje.

To je onaj koji nam pomaže da vidimo stvarnost kakva ona doista jest i koji nam ne dopušta da se zanosimo, ali i da ne očajavamo. Niste sigurni o kakvom se bogu radi? Ne vjerujete u tog čudesnog boga bez riječi? Ne brinite … evo kako će ga svatko od nas vrlo lako prepoznati u sebi.

Najlakše ga prepoznajemo u trenutku kada smo najsigurniji u sebe ili još bolje, kada smo apsolutno sigurni u ono što trebamo činiti u ovom životu i na ovom svijetu. Upravo u tim trenucima On stoji usred stvari kojima smo zaokupljeni i smiješi nam se. Drugim riječima, sve što trebamo je postati svjesni situacija kada smo puni samopouzdanja, prizvati ih u svijest i na taj način ostvarit ćemo svoj prvi kontakt s našim tihim bogom. On uvijek ulazi u nas na stražnja vrata uma, a čim se skoncentriramo, čarolija nestaje.

Njegov glas je jasan i nedvosmislen. Iako se rijetko uobličuje u riječi, najčešće dolazi u vidu snažne misli ili intuicije ili osjećaja što trebamo činiti. Samo što trebamo je slobodno mu se prepustiti. On je sada dio nas, a mi više nismo rob svojega razuma. U vrlo sličnom, tonu, jezuitski svećenik, Anthony de Mello govori nam o svjesnosti ljudskog bića, svjesnosti koja se budi i postaje svjesna onoga čega jedino može postati svjesna, a to je svjesnost stvarnosti same sebe.

A što bi bila stvarnost koja se provlači cjelokupnim opusom ovog jezuitskog svećenika indijskih korijena? To bi, u svakom slučaju, bilo nešto što nadmašuje samu svjesnost našeg uma. Stvarnost se ne uklapa ni u jednu ideologiju. Stvarnost je nemoguće pretočiti u formulu.

Život nema smisla, jer smisao je formula.

Smisao je nešto što odgovara logici uma. Smisao je koncept. Život ima smisla jedino ako ga shvaćamo kao misterij bez ikakvog smisla za naš konceptualni um. Što je stvarnost? To je nešto što je bilo sa mnom u trenutku kada sam se rađala i bit će sa mnom kada budem odlazila.

Lagano podrhtavanje krošnji platana na vjetru u obližnjem parku, postojanost Eiffelovog tornja, nebo čiji se purpur razlijeva zalaskom sunca, mir i tišina toplog ljetnog zraka, neki zamišljeni prostor, vrijeme i opet nebo … nebo … Stvarnost?!

Kao da se nijednog trenutka u našoj percepciji nije mijenjala, a to što je mi nismo primjećivali, to je samo naš osobni problem. Na kraju, jedina će nam ona ostati. Nitko i ništa drugo. Ostajemo sami u svom iskonu, poput kapljice vode koja klizi s nekog lista poslije kiše i kapa na zemlju koja je žedno pije. Što znači biti sam? Znači biti budan, svjestan. Biti sa Stvarnošću i u Stvarnosti.

Anthony de Mello, moj omiljeni autor, jezuitski svećenik koji je većinu svojeg života proveo u Indiji, pod jakim utjecajem budizma, u svojoj knjizi “Buđenje svijesti” predstavlja nam jednu sasvim jednostavnu ideju načina života.

Govori nam da se probudimo i time učinimo najveću moguću stvar koja se može učiniti u životu. Ako se probudimo, ostvarujemo kontakt sa stvarnošću, a stvarnost, osim što je Bog, čudesna je. Nikada više nećemo poželjeti vratiti se u refleksivni žrvanj uma.

Što moramo žrtvovati? Prije svega svoje ‘ja’, a to znači da od drugih ne očekujmo ništa, kao što ni drugi od nas ne trebaju ništa očekivati. Drugim riječima, trebamo se riješiti ovisnosti o drugim ljudima, a to nas vraća sebi i predstavlja najjaču duhovnu anesteziju.

Zatim slijedi samopromatranje kako bi se ‘osvijestila’ svijest, onaj dobro poznati postupak ‘izdvajanja iz sebe’ koji se spominje u literaturi popularne, svima nam dostupne, psihologije.

Ono što buđenje čini zanimljivim je da svoj život živimo onako kako nama odgovara i da shvatimo da to nije sebično. Sebično je zahtijevati da netko drugi živi svoj život onako kako nama odgovara.

Kontakt sa Stvarnošću umanjuje našu potrebu da je spoznamo. Cilj nam nije spoznati je. Cilj nam je postati je svjestan i jednostavno biti u njoj, što je dovoljno za sreću. Promjena se događa sama od sebe. Ne moramo ništa činiti, osim biti svjesni. Ona se događa kroz nas i u nama.

Tako na neobičan način otkrivamo kako je povezivanje sa Stvarnošću direktno povezano s isključivanjem ega, onog našeg ‘mislećeg Ja’ koji neprestano nešto traži, brblja, petlja, kombinira i komentira i ne da nam mira.

De Mello nam govori: “Vi nikad niste vaše ‘ja’. Shvatite to i počet ćete živjeti u Stvarnosti.”

Probajte! Isplati se!