Svaka je naša emotivna reakcija kao jedna doza droge za bolesno zle ljude. Zlo u (ne)ljudima stalno nas izaziva i iščekuje vidjeti kako ćemo reagirati, kako bi parazitiralo na našim reakcijama koje bi samo narušile naš unutarnji mir i oduzele nam dragocjeno vrijeme koje ne smijemo trošiti na loše ljude, već isključivo na one dobre i samim time vrijedne našeg vremena, kao i, razumije se, na naše svakodnevne obveze, interese i hobije. Upravo zato, neka naša reakcija na bilo koje ukazanje zla uvijek bude i ostane – mir i vjera u dobro.

Svaki put kada reagiramo na pokoji zao podražaj, zauvijek gubimo dio sebe. Želimo li to? Već se odavno ne pitam – kako izaći na kraj sa zlom? Dopuštam si taj luksuz da me stvari, situacije ili bolje reći – ljudi mogu još samo ugodno iznenaditi. Neugodno me baš ništa ili bolje reći nitko više ne može iznenaditi. Ljudska pokvarenost i perfidnost nemaju granica i vječno su u potrazi za nekim novim sukobima. Upravo zato što sam i te kako svjesna toga, ne reagiram na te pozive na dvoboj koji dolaze od strane sitnih duša.

Moj odgovor na svaku njihovu provokaciju je uvijek – NE. Ljudi sukoba su konfliktni i zli i nisu dobrodošli u moj svijet. Već sam ih odavno izgnala iz njega. Ne postoji niti jedna putovnica, viza niti propusnica s kojom bi se nosači bočica s otrovom mogli uvući u moj život. Pretpostavljam da nam je svima već dosta negativnosti za sto života. Ali, zlo nas i dalje svakodnevno mami da prestanemo vjerovati u dobro, i baš zato – ostanimo ustrajni u ravnodušnosti prema zlu, u potpunom ignoriranju svakog zla i izbjegavanju bilo kakve reakcije kojom bi se to zlo htjelo nahraniti.

Zlo se hrani kada reagiramo na njega, a ostaje gladno kada smo hladni prema tom, već toliko puta viđenom izazovu. Zlo je najtužnije kada ostane nezamijećeno, kada je prezreno i razotkriveno. Tada ostaje samo i uplakano u svojoj vječnoj tami, nagrizajući i izjedajući samo sebe, nesretno što nije uspjelo ubaciti tu svoju tamu u svjetlost našega života.

Zlo se često krije pod sladunjavom maskom i plaštem tobožnje prisnosti i ljubaznosti, ali, ako malo bolje pogledamo i izoštrimo sliku, brzo ćemo primijetiti kako oštrina našeg vida topi te lažno nasmijane voštane maske sa zlih lica, kako padaju s tih sitnih duša svi umjetni plaštevi njihove tobožnje dragosti i slatkorječivosti, pretvarajući se u pepeo i razotkrivajući tako prave namjere njihovih vlasnika te nam ih prikazujući kao najgore monstrume i nakaze.

Baš kao u bajkama, ta lažna prisnost uvijek je samo pokušaj zlikovaca da nam se približe kako bi nas iz blizine mogli lakše maltretirati i uništavati. Kako prozirno.

Anne Frank je unatoč najgorem mogućem zlu koje se događalo oko nje, ostala ustrajna u svojoj vjeri u dobrotu ljudskog srca. Znala je, itekako je znala da postoji zlo u ljudima, ali je unatoč tome željela vidjeti ono dobro u ljudima. Ne nužno u onima koji su sijali zlo, podrazumijeva se.

Znamo da zlo postoji. Ono neće prestati postojati. A sve drugo što postoji i u što treba vjerovati, postoji usprkos svemu zlom, a to je ono dobro.

“Usprkos svemu, ja još uvijek vjerujem da su ljudi uistinu dobri u srcu.”, zapisala je Anne Frank u vrijeme najgoreg mraka i svojim perom kojim je pisalo njezino predivno srce uslijed tog istog mraka pronašla svjetlost te ušla u vječnost.

Vjerujmo u ono dobro u ljudima i život će nam na put stavljati upravo takve, dobre ljude. Vjerujmo u svjetlo na kraju tunela i uvijek ćemo ga pronaći. Vjerujmo u ljubav. Reagirajmo samo na podražaje dobra… Sve ostalo su smetnje u komunikacijskom kanalu i nepotrebni šumovi koji nam nisu potrebni na životnome putu…