- Elia Pekica Pagon
- Arhiva portala Epoha, Pixabay
Dvostruka mjerila koja se primjenjuju prema ‘velikim’ i ‘malim’ medijima više su nego sramotna i, na kraju – protuzakonita. Svi registrirani mediji u Hrvatskoj imaju iste financijske obveze prema državi, ali kada se govori o tretmanu sustava prema tim istim medijima tada je priča posve drugačija i o toj se nepravdi mora javno progovoriti. Danas nažalost postoje s jedne strane privilegirani režimski mediji i s one s one druge strane – potlačeni i potpuno obespravljeni mediji, što je više nego sramotno. Pravila igre su ista samo kada trebamo plaćati danak državi, ali ne i kada je u pitanju pravo na rad i medijsku slobodu postojanja. Svi obespravljeni mediji kao da ne postoje i apsurd je u tome da oni zapravo plaćaju svoje nepostojanje u medijskom prostoru. Njihovo je postojanje zahvaljujući cenzuri čista iluzija, dok nam veliki mediji bodu oči sa svih strana, jer ih cenzori ostavljaju na miru. Tako dalje neće ići. Nešto se mora promijeniti.
Ne možemo nastaviti živjeti u iluziji i obmani kako sloboda medija postoji, jer nam je svima jasno da ne postoji i da su jednima (onima sa čvrstim uporištem i zaleđem, op. a.) sva vrata otvorena i sve objave dozvoljene, dok se one druge koji nemaju neko moćno uporište i zaleđe sustavno uništava na sve moguće načine kako bi prestali postojati čak i u svom nepostojećem obliku, jer ih rijetko tko uopće može negdje naći i vidjeti. To je šamar demokraciji.
Naime, svima nam je jasno da se, kada govorimo o pravima na rad i postojanje, nažalost primjenjuju dvostruki kriteriji u slučaju ‘velikih’ i ‘malih’ medija. Mainstream režimskim medijima je dozvoljeno apsolutno sve, dok se tzv. alternativnim medijima koji se naivno smatraju slobodnima naprosto ne dozvoljava rad (uz izuzetak onih koji imaju potporu Kaptola i sličnih institucija), jer ih se blokira na sve moguće načine od strane nekakvih tobožnjih boraca za činjenice o kojima smo već mnogo puta pisali pa sada nećemo na to gubiti vrijeme, a glavni im je cilj demonetizacija alternativnih medija kako bi s vremenom prestali s radom.
Oni sve gledaju kroz sebe, odnosno kroz novac, jer njima je novac glavni motiv – što oni niti ne kriju. No, na njihovu žalost, nije svima novac na prvome mjestu, tako da im neće uspjeti da nas demotiviraju svojim dosadnim napadima na koje smo već oguglali. Kada u potpunosti demonetiziraju neki medij, oni se čudom čude i pitaju – ‘Kako to da još uvijek postoje, kako to da već nisu odustali? Pa, mi smo ih skroz uništili, a oni su još tu.’ Tada smišljaju nove opakosti kako bismo kao prebijeni i krvavi izašli iz ringa. Ne shvaćaju da niti nismo u ringu s njima i da nemamo namjeru voditi bitke s njima, kao niti s njihovim kolegama raspoređenima po cijeloj regji na prostoru bivše države.
Što smo sve do sada doživjeli od strane udruženih lovaca na slobodne medijske glasove, ne bi stalo u ovaj tekst. Ti neljudi napadaju nas svim mogućim oružjem koje imaju na raspolaganju – čas blokiranjem naših računa na društvenim mrežama, čas zamračivanjem naših objava sa svojim retardiranim naljepnicama, čas zaključavanjem naših profila u njima posebno omiljene digitalne zatvore, čas zabijanjem naših objava na dno na društvenim mrežama putem zloglasnih algoritama, čas smanjivanjem dosega naših objava bacanjem svoje crne magle na naše grupe s puno pratitelja na kojima je doseg objava po dvije ili tri osobe (koje li poslastice za te zle ljude, op. a.), čas bacanjem naših objava u spam, čas trajnim zamračivanjem naših službenih stranica na društvenim mrežama što je krajnje bezobrazno i posve neutemeljeno.
Gdje je u svemu tome fair play, pitamo se, ako govorimo o digitalnom tržištu na kojemu bismo svi trebali imati jednaka prava, odnosno igrati igru po jednakim pravilima i biti jednako suđeni? Ako sami plaćamo da bismo bili u toj igri, tada imamo pravo sudjelovanja u igri po istim pravilima kao i svi drugi igrači, zar ne? Ali, zna se da tome nažalost nije tako.
Spomenimo ovdje i to da smo nažalost doživjeli i hakiranje naših privatnih stranica i na webu i na mrežama, dakle, upadanje na naše privatne web stranice koje nemaju veze s portalom kako bismo ponovno plaćali izradu istih, što sigurno nije slučajno, a išlo se toliko daleko da su s Wikipedije netragom nestale i objave iz službene povijesti hrvatske ekonomije, točnije hrvatskog oglašavanja, jer su časopisi Zvono i Epoha svojedobno bili jedina strukovna glasila s područja tržišnog komuniciranja.
Sve u svemu, pokušava nas se na sve moguće načine demotivirati i zaustaviti u našem radu od kojeg nemamo baš nikakve posebne financijske koristi i još k tome moramo iz svojih džepova plaćati državi redovna davanja i podnositi razne izvještaje što uredno činimo, a, što je najgore, tim putem plaćamo i te ozloglašene cenzografe koji nas maltretriraju. Zamislite samo kakav je to osjećaj plaćati nekoga tko te tlači i zagorčava ti život? I, naravno, nismo jedini medij koji doživljava tu nepravdu. U kontaktu smo s brojnim drugim domaćim i stranim alternativnim medijima koji doživljavaju isto što i mi, ali također hrabro odolijevaju svim mogućim napadima notornih i omraženih cenzora i još jače i upornije nastavljaju sa svojim radom na čemu im od sveg srca čestitamo i u čemu im ovim putem želimo svu sreću, jer ih ne vidimo kao konkurenciju, već kao prijatelje koji su zajedno s nama na istom putu istine i slobode. Svima im od srca želimo da opstanu! Ne vjerujemo u konkurenciju, već u zajedništvo, prijateljstvo, istinu i pravdu!
Ne dajte se, dragi prijatelji! Vjerujte u sebe i nastavite sa svojim radom u inat onima koji bi htjeli da nestanete iz medijskog prostora! Nastavite vjerovati u istinu nasuprot laži, u dobro koje uvijek pobjeđuje zlo i u pravdu koja će jednoga dana pobijediti nepravdu!
Pitanje koje postavljamo vladajućima je sljedeće: Zbog čega se primjenjuju dvostruka mjerila iliti dvostruki kriteriji kada su u pitanju ‘jaki’ mediji sa čvrstim zaleđem i mediji koji to isto zaleđe nemaju? Zbog čega se sustav prema jednima odnosi kao mila majka koja im sve dopušta i oprašta pa i najsramotnije laži i obmane, a prema drugima se ponaša kao zla maćeha puna zlobe, pakosti i mržnje? Je li to pravedno?
Mainstream mediji imaju stalne jake sponzore i potporu države i uglavnom rade po strogom diktatu nadređenih, okrećući se kako vjetrovi vlasti pušu, jer ih te iste vlasti financiraju i kontroliraju pa kao takvi niti ne mogu biti smatrani objektivnima niti slobodnima, ali u nominalnom smislu oni se mogu smatrati ‘slobodnima’, jer ih cenzori ne diraju. Alternativni mediji, s druge pak strane, nemaju sigurno uporište niti neko sigurno zaleđe kao veliki mediji, to je svima jasno pa rade bez ikakvog diktata moćnika, u nekakvoj iluziji slobode objavljujući teme koje sami izabiru, tragajući pritom za istinom koju žele prenijeti javnosti, a ne za obmanom iste.
No, sve što rade svi oni koji vjeruju u slobodu medija ostaje u biti skriveno od javnosti, jer su regionalni cenzori vrlo agilni u prikrivanju njihovih objava uklanjanjem istih, proglašavanjem istih dezinformacijama, zamagljivanjem istih svojim naljepnicama o netočnosti i nedovoljnoj istinitosti, nedostatku konteksta ili proglašavanjem nasumično izabranih objava uznemirujućim informacijama i tome slično. Njima je dozvoljeno apsolutno sve, jer je moć u njihovim rukama i mogu se iživljavati na običnim malim ljudma kako god žele, kao u nekom sadomazohističnom scenariju, s jednom bitnom razlikom – ako su oni kao poslušnici i egzekutori moćnika sadististički nastrojeni prema malim, običnim ljudima, zaboravljaju da mi nismo mazohisti i da niti malo ne uživamo u njihovu maltretiranju i iživljavanju na nama.
Mi, primjerice, djelujemo volonterski, nemamo niti jednog zaposlenog čovjeka i još doživljavamo ovakve sramotne napade od strane plaćenika koji doslovno plivaju u novcu koji dobivaju kako bi sa svojih bahatih visina tlačili obične, male ljude u koje mi sebe s ponosom svrstavamo, jer danas u ovom korumpiranom društvu veliki ionako mogu biti samo oni koji su i sami korumpirani, stoga ostavljamo svima njima pravo da samo nastave biti veliki i bahati, znajući da će jednom svemu tome doći kraj, jer ljudi znaju gdje je istina, a gdje laž, a istina i pravda jednom moraju pobijediti sve nepravde, laži i obmane, baš kao što dobro na kraju uvijek pobjeđuje zlo.
Nedosljednost je već duže vrijeme glavno obilježje mainstream medija koje cenzori nikada ne diraju, jer oni su ‘svete krave’, njih se ne smije ni taknuti cenzorskim bljuvotinama kojima cenzografi svakodnevno zagađuju virtualni prostor. Veliki i moćni mediji mogu ako žele danas tvrditi jedno, sutra nešto posve drugo, mogu stalno sami sebi skakati u usta i nikome ništa. Od dosljednosti ni d. Naš medijski prostor zahvaljujući cenzografima pretvorio se u najprljaviju i najmutniju kaljužu koju raščistiti može jedino istina. Evo samo jednog u moru primjera nedosljednosti velikih medijskih igrača:
Izvor: Facebook
Ne trebamo se čuditi toj nedosljednosti, jer mainstream medijima je dozvoljeno sve, oni su na kraju krajeva razmaženi miljenici moćnika, a obmanjivanje i zbunjivanje javnosti im je uža specijelnost, kao i njihovim kolegama cenzorima. Tko još vjeruje tim prodanim dušama koji se tobože zalažu za činjenice? Ma, koje činjenice? Oni su borci za antičinjenice, a ne činjenice. Nisu ljudi budale kakvima ih smatraju oni koji ih plaćaju. To su obični plaćenici koji rade što god im se kaže zagađujući pritom medijski prostor svojim prljavštinama. Vjerojatno bi pristali i lajati kao psi, nositi brnjice i tome slično samo za novac. Dođi, sjedni, lezi, daj capu, uz nogu… No, sadizam ipak vole više od mazohizma pa se radije iživljavaju na obespravljanim ljudima koji ih još k tome i financiraju.
Sve bi oni učinili za dobru lovu. Jadnici. Sebe predstavljaju kao tobože neke borce za istinu. Novac je za njih jedina istina. Novac i samo novac. Novac. Novac. Novac. Oni su kao ti koji jedini znaju što se dogodilo, a što ne. Presmiješno. Oni su kao jedini relevantan izvor informacija. Da, sigurni smo u to. Oni jedini znaju kako djeluju razni farmaceutski proizvodi na ljude. Oni su kao kvalificirani za razna područja ponašajući se kao nekakav pouzdan izvor informacija. Sve sami doktori znanosti, da, sigurni smo u to.
Sve sama titula do titule. Elita nad elitama. Jadnici. Zar osobno obilaze škole po kojima se puca, zar osobno istražuju pedofilske lance, zar se osobno druže s trgovcima djecom i ljudima ili možda osobno u pancirkama obilaze ratišta kako bi iz prve ruke vidjeli što se dogodilo, a što ne? Da, sigurni smo u to da bi oni za tzv. činjenice i živote dali. Dali bi oni sve, ali samo za novac. Sebe su već prodali moćnicima u ruke od glave do pete, dali su im se cijeli obećavajući im apsolutnu poslušnost. Prema svojim nadređenima su submisivni. Tu im, gle čuda, ide submisivnost od ruke, jer imaju cijelo vrijeme na umu veliki novac kojim će biti nagrađeni za tu svoju submisivnost. Ali nakon svake submisivnosti jedva čekaju sadistički navaliti na sve one koji nemaju zaleđe koje imaju oni pa pucaju iz svih virtualnih oružja i udaraju svim mogućim virtualnim alatima koje im omogućava umjetna inteligencija po golorukom nenaoružanom narodu.
To su poslušnici koji samo prenose službena i strogo filtrirana i unaprijed osmišljena izvješća dobivena s vrha piramide moći koja se javnosti predstavljaju kao jedina i nepobitna istina, a sve što nije u skladu sa zadanim narativnom brišu i uklanjaju s medijske scene brzinom munje.
Kada su se te uvažene veličine negdje javno pojavile i održale press konferenciju? Kada su došli pred lice javnosti koju svakodnevno obmanjuju i pred ljude koje svakodnevno pljuju u svojim nakaradnim napisima? Kao službeno tijelo, oni bi se po službenoj dužnosti redovno trebali družiti s javnošću, zar ne? Ali, ne, upravo suprotno, oni se skrivaju u nekim rupama od javnosti i rijetko se pojavljuju u medijima, osim u strogo kontroliranim uvjetima. Pitamo se – zašto? Odgovor je i više nego jasan pa ga nije potrebno ni navoditi.
Neka se samo nastave kriti od javnosti, ali neka znaju da ih svi mi plaćamo i da bi im trebala biti dužnost da nam pogledaju u oči i kažu – koji je to njihov problem i zbog čega svima nama čine to što nam čine? Odgovor i opet znamo, sve je to zbog ogromne količine novca kojeg dobivaju sa svih strana, jer ovim svijetom vladaju zle sile koje plaćaju sebi slične poslušnike kako bi činili sve po njihovim nalozima i kako bi ovaj svijet što više nalikovao njima, odnosno kako bi poprimio lice ZLA.
Cenzografi su obični zagađivači medijskog prostora koji su svojim opakim djelovanjem sami sebe izvrgnuli ruglu i nitko normalan ih više ne doživljava. Oni su najveća sramota ovog našeg otužnog medijskog prostora, najveća pljuska u lice priči o demokraciji i slobodi govora i najbolji i najveći dokaz da ne živimo u slobodnom društvu u kojem ljudi imaju pravo na slobodu mišljenja, govora i medijskog izražavanja, već u najgoroj mogućoj diktaturi u kojoj se strogo određuje što smijemo misliti, pisati i govoriti, a što ne.
Cenzografi dežuraju isključivo nad istinitim objavama slobodnih i neovisnih medija kako bi ih proglasili lažima. O tome što si sve ti neljudi dozvoljavaju, kakva sramotna etiketiranja i vrijeđanja, o tome neću ni govoriti, to samo govori o njima samima, jer sve što netko čini drugima vraća se njemu samome i predstavlja njegovo energetsko vlasništvo i njegov kofer za vječna lovišta. Svako zlodjelo vraća se počinitelju na ovaj ili onaj način, baš kao i svako dobro djelo nekog dobročinitelja. Stvari su vrlo jednostavne. Čini dobro i dobro će ti se vratitit. Čini zlo i očekuj da ti se zlo vrati. Pa, kako tko odluči, tako neka čini i to isto neka očekuje zauzvrat. Kažu da je pravda spora, ali dostižna pa vjerujem da ćemo je i dočekati. A, karma je nepogrešiva i vrlo precizna. Dobro je to… I sve će na kraju biti dobro. Treba samo izdržati to iživljavanje.
Sigurni smo stoga da će se svim tim cenzografima diljem svijeta svo zlo koje čine poštenim ljudima kad-tad vratiti na ovaj ili onaj način i možemo biti mirni s te strane. Ne moramo mi činiti baš ništa po tom pitanju. Za to će se pobrinuti Svevišnji. Nismo takvi ljudi niti ćemo gubiti vrijeme na to. Na nama je samo da nastavimo sa svojim radom u koji vjerujemo i da nam ova izazovna vremena puna okova daju dodatnu inspiraciju i motivaciju da ih učinimo što boljima za sve nas kako bi sloboda medija ipak opstala na ovim našim prostorima i šire i kako bi ljudi znali u kakvom svijetu živimo, a ne da se istina od njih konstantno pokušava prikriti. U slobodnim društvima nema i ne smije biti mjesta cenzuri pod nekim alibi nazivima boraca za činjenice. Nitko na svijetu ne može imati monopol na činjenice ili sebe smatrati vlasniikom činjenica ili istine. Istina ne može biti određena niti propisana. Istina samo može postojati i biti jedna i jedina. A nepobitna činjenica kojoj se vraćam na kraju ovog teksta je da danas sloboda medija nažalost ne postoji i da ne živimo u demokraciji, nego u teškoj diktaturi, a postojanje cenzora je najvjerodostojniji dokaz toj činjenici i toj više nego tužnoj istini.
Da nam je netko nekada davno dok smo sanjali slobodu misleći kako živimo u teškim vremenima rekao u kakvim ćemo groznim vremenima tek živjeti u budućnosti, uz smijeh bismo mu rekli da se prestane tako grubo šaliti s nama. Vjerovali smo da su sloboda i demokracija tu pred vratima i da samo nas čekaju, ali budućnost koja je u međuvremenu stigla zajedno s tom lažnom slobodom i tzv. demokracijom na vrlo nam je grubi način dokazala da vremena doista mogu biti okrutna i da smo nekada živjeli slobodnije i lagodnije i bili sigurniji nego što smo to danas.
Danas je i sam odlazak u školu postao opasan, uostalom kao i na ulicu, u shopping centar, bolnicu ili u sredstva javnog prijevoza. Tko bi mislio da će doći takva opasna vremena? Sve te priče o slobodi i demokraciji bile su samo laž i obmana kako bismo svi mi upali u zamku okrutnih moćnika i globalista s vrlo opakim namjerama da nas učine svojim doživotnim robovima koji će živjeti i umirati na način koji oni odrede, koji neće imati ništa i još k tome morati biti sretni zbog toga, koji će konzumirati hranu koju nam oni serviraju, makar to bili kukci i crvi, koji će plesati onako kako oni sviraju, udisati i izdisati onako kako nam oni kažu i u mjeri koju oni odrede, a ako im kojim slučajem otkažemo poslušnost bit ćemo najokrutnije kažnjeni.
