Upitajmo se – Može li neki političar koji ima na raspolaganju medijski prostor svih mogućih sustavnih medija javno pozivati na cenzuru, odnosno uskraćivanje medijskog prostora bilo kojoj osobi kao što to čini Tomašević Pernaru – izravno pozivajući medije da mu uskrate medijski prostor? Ovo što se događa je doista nevjerojatno.
Taj Tomaševićev stav zapravo je izvrsna ilustracija otvorenog poziva na cenzuru. On to čini s tolikom lakoćom i ležernošću da je to uistinu fascinantno i ono što možemo iščitati iz njegova nastupa govori o današnjem društvu i više nego što smo toga svjesni. Svakim danom postajemo sve svjesniji da nas novo-normalni svijet proždire svojim trendovima koje ljudi bezrezervno prihvaćaju, dovodeći u opasnost ostatak društva. Naime, to nam nažalost govori da je cenzura postala nešto općeprihvaćeno. Hvala kupljenim poslušnicima koji bi se prodali bilo kome samo za svoju vlastitu sigurnost. Ovaj Tomaševićev iskaz u kojem otvoreno negoduje zbog činjenice da Pernar želi dio medijskog prostora za sebe, govoreći kako mu ga on zasigurno neće dati i pozivajući vodeće i njemu bliske medije da postupe kao i on, neodoljivo podsjeća na svojedobno Plenkovićevo prozivanje vodećih medija na udruženu i usklađenu PR aktivnost po pitanju cijepljenja građana tijekom pandemije.
Političari su uzletjeli toliko visoko da misle kako ovaj svijet pripada samo njima i da samo oni imaju pravo na medijski prostor, misleći pritom, naravno, na svoje poslušne medije, one velike, moćne, službene, jednom riječju – one medije koji im unaprijed šalju pripremljena pitanja na koja će pomno pripremiti svoje odgovore kako ne bi bilo nekih iznenađenja.
Moćnici su ti koji smiju željeti medijski prostor. Ostalim ljudima bi ga najradije uskratili pa sad to otvoreno i čine. Dosta je bilo laži o nekakvoj slobodi medija. O tome se jedno vrijeme pričalo kao što se djeci pričaju bajke pred spavanje, ali svi mi znamo da je sloboda medija oduvijek bila samo mit.
Političari su naprosto okupirali sav medijski prostor i ne daju ga nikome drugome osim svojim poslušnicima, želeći pritom ugušiti svaki alternativni stav koji je protivan zadanom narativu. Nema više pravog novinarstva. Sve mora biti unaprijed isplanirano, pitanja moraju biti poslana vladajućoj klasi – kako bi političari mogli uz pomoć svojih savjetnika za odnose s javnošću pripremiti svoje odgovore kao domaću zadaću u školi.
Upravo zbog toga komunikolozi ističu kako današnji mediji nisu ništa drugo nego PR službe vlada i korporacija koje ih izdašno financiraju. Mainstream medijima sredstva su osigurana. Oni već odavno ne žive od svoje publike ili prodaje svog sadržaja, već se isključivo oslanjaju na vlast i sponzore po čijem diktatu djeluju. Što je sigurno, sigurno je.
To nema nikakve veze s pravim novinarstvom koje bi trebalo biti puno uzbuđenja i iznenađenja. Na press konferencije više ne može doći svatko kao nekada. Prije su svi mediji imali jednak tretman, neovisno o tome jesu li bili članovi Novinarskog društva ili ne, jesu li bili dio mainstreama ili ne, jesu li bili mala ili velika glasila.
Danas je to postroženo i danas alternativni mediji ne uživaju jednaki tretman kao mainstream mediji, to nam je svima jasno. Svaki alternativni medijski glas dobit će danas od strane cenzora etiketu širitelja dezinformacija i biti gurnuti u stranu, jer službene i priznate informacije danas smiju plasirati samo mainstream mediji. Sve ostalo za vladajuće i njihove sluge niti nisu informacije nego nekakve ‘dezinformacije’ i ‘misinformacije’, kako ih nestručno zovu.
Upitajmo se – tko to ima pravo imati monopol na informacije kao takve? Nebrojeno puta objavili smo na portalu Epoha službena izvješća, rezultate raznih istraživanja, video snimke na kojima se vidi i čuje što određena osoba govori, kako bi dežurni provjeravatelji činjenica potom rekli kako se to nije dogodilo, kako to nije istina i tome slično. Kada nešto učiš metodom vlastite kože i saznaješ iz prve ruke, tada je tvoje saznanje o tome kako danas funkcionira cenzura zapravo fascinantno i ne možeš vjerovati da se događa sve to što se događa. Odjednom znaš nešto što većina ljudi uopće ne zna, jer se ne bave ‘širenjem dezinformacija’. Širenje dezinformacija zahvaljujući cenzorima, danas je tako postalo jedinim sinonimom medijske slobode.
Tendenciozno se išlo na difamaciju svega što nije zadani narativ, no s vremenom su se te etikete pretvorile u putokaze prema istini i slobodi koje nigdje drugdje više nema, osim na rijetkim nepotkupljivim mjestima. Novinari alternativnih medija nemaju više lak pristup tiskovnim konferencijama kao nekada, jer iznenađenja i neplanirana pitanja u medijskom prostoru više ne smiju postojati. To je očito postalo zabranjeno. Nema više velikih press konferencija u dvoranama i mogućnosti da bilo koji novinar bilo kojeg medija postavi neko iznenadno pitanje uglednicima pred kojima su mikrofoni. Sve mora biti izrežirano i unaprijed isplanirano do najsitnijeg detalja.
Sjetimo se samo Davosa i kako su promrzli neovisni novinari po snježnim ulicama Davosa presretali Bourlu i Schwaba. To je bila prava slika suvremenog alternativnog novinarstva čiji su predstavnici naivno vjerujući u istinu primorani presretati ljude koji drmaju svijetom kako bi od njih potom dobili odbijenice, jer ne žele odgovarati na pitanja ljudima koji nisu ‘njihovi’.
Prvo pitanje koje moćnici obično postave novinaru kada im se približi uvijek je isto: „Iz kojeg ste vi medija?“ I, nakon što im novinar ili novinarka kakvog neovisnog medija kažu da su predstavnici neovisnog medija, moćnici bježe od njega ili nje kao opareni, glavom bez obzira, netragom nestaju.
Sve to izgleda pomalo komično, pogotovo kada se sjetimo Klausa Schwaba zimus u Davosu kako je najprije s nevjericom pitao novinarku koja mu se obratila iz kojeg je medija, a potom saznavši da je neovisna, bježao od neovisne japanske novinarke Masako Ganaha po zaleđenim ulicama Davosa, u strahu da se ne posklizne i ne padne, odnosno da mu ona kojim slučajem ne postavi neko neugodno pitanje. Ali to u biti nije nimalo smiješno, već žalosno – kada vidiš kako se moćnici boje tragača za istinom o svijetu u kojem živimo i u kojem nam oni uporno žele krojiti sudbinu bez da smo ih to tražili ili za to birali.
Paradoksalno je to da se cenzura više uopće ne krije. Naprotiv, izravno se promovira kao tobožnja borba protiv dezinformacija (čitaj: protiv svega što nije unaprijed zadano i isplanirano, odnosno svega što nije dio zadanog narativa). Cenzura nikada nije bila otvorenija i transparentnija kao što je to danas. Odvija se pred našim očima vrlo otvoreno i komunicira nedvosmisleno. Moćnike čuvaju opasni tjelohranitelji i ne daju nikome da im se približi. Pitamo se – čemu tjelohranitelji, ako nemaju putra na glavi?
Prisjetimo se kako je Albert Bourla ignorirao istraživačku novinarku projekta Veritas, izbjegavajući njezina pitanja o skandalu vezanom za zaposlenika Walkera koji je potresao tvrtku Pfizer. Sjetimo se i ponašanja Bourlinog zaštitara koji je u hodu svako malo gurao novinarku u stranu, što svakako nije smio činiti. Bourla kao javna osoba koja se putem svoje trvrtke Pfizer i njihovih farmaceutskih proizvoda nominalno ‘brine o zdravlju čovječanstva’ dužan je javnosti odgovoriti na pitanja koja mu se postavljaju, a ne bježati od svoje odgovornosti. Mi bismo svi bespogovorno, bezrezervno i bez pitanja morali prihvatiti njegove spasonosne proizvode u svoja tijela, a on bježi od naših pitanja kao vrag od tamjana.
Ivan Pernar je aktivist koji neumorno ukazuje na laži i obmane vladajućih i društvene nepravde, paradokse i anomalije koje vrlo precizno detektira, jer kao građanin koji ih plaća ima na to puno pravo kao i svi mi ostali. U posljednje se vrijeme posebno fokusirao na gradonačelnika Tomaševića i njegove laži koje otvoreno iznosi, tražeći od njega konkretne odgovore koje ne dobiva jer je on za njega ‘kvazi političar’.
Najsmješnije ili možda ipak najtužnije po gradonačelnika Zagreba bilo je kada je pitao Pernara koliko ima apartmana. S tim se pitanjem stvarno srozao. Ne znajući što mu odgovoriti, on ga ide pitati za njegovu privatnu imovinu. Pa tko je on da bilo kojeg građanina ispituje o njegovu vlasništvu? Zar je problem biti vlasnikom apartmana i živjeti od svog rada puneći još k tome proračun iz kojeg taj isti Tomašević i njemu slični dobivaju plaće? To je tolika drskost da čovjek ne povjeruje svojim ušima. I kakve veze imaju Pernarovi apartmani s temom o kojoj je riječ? Imamo se pravo suprotstaviti svim nepravdama na ovaj ili onaj način. Svi možemo činiti to isto što čini Pernar, ali ljudi očito nemaju dovoljno hrabrosti za to. Kad god nam je nešto sumnjivo, imamo pravo pitati se – o čemu se ovdje radi?
Medijski prostor trebao bi biti prostor koji u jednakoj mjeri pripada svima nama. To bi trebao biti prostor slobode i argumentirane rasprave, prostor sučeljavanja različitih mišljenja i stavova, prostor u kojem se postavljaju konkretna pitanja i daju konkretni odgovori, prostor u kojemu uvijek možeš vidjeti neka nova lica i čuti nešto novo i zanimljivo, a ne nekakav ekskluzivni prostor rezerviran samo za određene (uvijek jedne te iste) ljude mahom ispranih mozgova koji su svi nalik jedan drugome i pričaju jednu te istu priču koju su naučili napamet kao kakvu pjesmicu u školi koju uporno recitiraju, jer im je tako rečeno.
Kome može biti zanimljiv takav marionetski nastrojen ‘medijski prostor’? Zar lutke na koncima mogu biti vjerodostojni prenositelji informacija i kritički se osvrtati na društvo? Kome je to zanimljivo? Kome je zanimljiv medijski prostor koji nalikuje predstavi u kazalištu lutaka? Baš nikome. Što je najsmješnije, takva predstava nije zanimljiva čak ni maloj djeci. Naime, za njihovu se pozornost glumci u kazalištima lutaka moraju ipak malo više potruditi, zar ne?
Nitko ne bi smio imati monopol na medijski prostor i uskraćivati ga drugima. To je više od cenzure. To je diktatura najgoreg tipa. Ne možemo ovdje ne prisjetiti se bivše premijerke Novog Zelanda Jacinde Ardern koja je jasno i nedvosmisleno tijekom pandemije (u srpnju 2022. godine) izjavila, referirajući se na zbunjujuće informacije koje su tijekom pandemije dolazile sa svih strana, kako postoji samo jedan izvor istine, a to su oni – vladajući. Jacinda je izjavila sljedeće: „Osim ako to ne čujete od nas, to nije istina. Odbacite bilo što drugo. Mi ćemo i dalje biti vaš jedini izvor istine.“
Njezine su riječi izvrstan primjer diktata vladajuće klase i njihove bahatosti po pitanju indoktrinacije masa i uzimanja monopola na istinu. Izjaviti tako nešto pred novinarima i još k tome tako samouvjereno uzeti monopol na istinu pred očima cjelokupne javnosti, to stvarno može samo netko tko misli da svijet postoji samo zbog njega i njemu sličnih. Istina je da je na početku pandemije do javnosti dolazio čitav niz informacija od kojih su brojne bile zbunjujuće i ljudi više nisu znali što je istina, a što ne. Ali to ne znači da je sve drugo osim onoga što dolazi od vladajućih laž i takvo što se ne bi smjelo izjavljivati.
Ako govorimo o području kao što je medicina, tada medijski prostor trebaju dobiti medicinski stručnjaci raznovrsnih i međusobno suprotstavljenih gledišta i raznih specijalističkih područja, kako bi se zajedničkim snagama i vihorom mozgova eventualno došlo do istine, a ne da medijski prostor dobivaju samo i isključivo oni medicinski stručnjaci koji će pričati ono što im se kaže da moraju pričati, jer su se prodali sustavu i farmaceutskoj industriji. Naprotiv. Javnost uvijek više voli čuti što o svemu misli netko tko nije potkupljiv, to se podrazumijeva.
Svačiji glas ima pravo dobiti svoj medijski prostor i nikome se taj prostor ne smije uskratiti. To nitko ne smije samovoljno činiti – koristiti svoju poziciju moći kako bi pozivao medije na bojkot neke osobe i utišavanje nečijeg glasa. To je za rubriku – vjerovali ili ne. No, eto, sve se to odvija pred našim očima. Sve je vrlo transparentno i vidljivo. Svi znamo o čemu se ovdje radi i nemojmo reći da nismo bili upozoreni o pravom značenju demonkracije u kojoj ‘ovisni’ teroriziraju ‘neovisne’. Ovisnost jamči imunitet i zonu komfora, dok neovisnost jamči potpunu neizvjesnost i nesigurnost. Tako su postavljene stvari. Tako je osmišljena ta tužna predstava.
Kada govorimo o medijskom prostoru – mi zapravo ne možemo govoriti o jednom prostoru, jer u biti govorimo o dva međusobno suprotstavljena prostora. U jednom od njih caruju tzv. informacije, a u drugom tzv. dezinformacije. S jedne je strane prostor isplanirane buke koju više nitko normalan ne čuje, a s druge strane prostor glasne tišine iliti utišanih i ugašenih glasova koji pokušavaju naći svoj put do publike unatoč svim mogućim preprekama i zamkama koje im postavljaju tzv. ‘širitelji informacija’ i ‘borci za istinu’. S jedne strane je prostor satkan od laži koja sebe bahato naziva istinom, a s druge strane prostor u kojem se ljudi trude saznati odgovore na neka zabranjena pitanja o svijetu u kojem živimo, vjerujući da imaju pravo saznati istinu. Jedan je prostor u potpunosti ovisan o sustavu i njegovim umreženicima i zatvoren prema bilo kome tko nije njihov istomišljenik, a tko bi se usudio poželjeti malo njihovog medijskog prostora, a drugi potpuno neovisan o bilo kome i bilo čemu i u potpunosti otvoren prema svojoj vjernoj i sve brojnijoj publici s kojom nesebično dijeli medijski prostor.
Ili si lutka na koncu i imaš monopol na tzv. informacije i medijski prostor kojega ne daješ svakome nego samo onim individuama koje su na popisu podobnih studijskih gostiju, ili si ponosni širitelj dezinformacija (čitaj – netko tko vjeruje u slobodu medija) i tko je spreman svakome poštenom čovjeku izaći ususret i pokloniti mu medijski prostor koji mu je potreban za prenošenje neke vijesti ili članka.
Velike su to razlike i vrlo bitne za shvaćanje tih dvaju medijskih prostora od kojih će s vremenom prevladati onaj koji svoju publiku bude stavljao ispred svega ostalog, jer publika je ta koja definira određeni medijski prostor. Publika je ta koja odlučuje o svemu. I to publika koja ima pravo suvereno sudjelovati u kreaciji tog medijskog prostora, što je posebno zadovoljstvo svima nama koji to ljudima s velikim veseljem omogućavamo, gradeći zajedno bolji, humaniji svijet i objavljujući informacije koje se pokušavaju sakriti od javnosti od strane velikih igrača. Osim klimatskih promjena koje su preko noći postale jedna od najkontroverznijih tema, sada je tu i migrantska kriza koja se pokušava zataškati, dok migranti diljem svijeta sve više teroriziraju građane koji ih očito iritiraju samim svojim postojanjem, ako je suditi po brojnim snimkama s necenzuriranih društvenih platformi.
Znajući sve to, hoćemo li i dalje ostati pasivni promatrači svega što se događa, kao mladi Belgijanci s recentne viralne snimke koji mrtvi hladni promatraju kako migrant mlati nedužnog građanina koji sjedi na klupi i još sve to jedan od njih snima mobitelom, dok se drugi premišljaju bi li izvadili svoje mobitele ili ne, umjesto da smjesta priskoče upomoć jadnom čovjeku ili ćemo učiniti nešto da taj teror uhljebljenih foteljaša i moćnika nad nama građanima već jednom prestane?
Nitko od te elite koja režira sve te nemile scene kojima svjedočimo na društvenim mrežama ne mari ni za narod, ni za svijet, ni za planet Zemlju. Svi oni mare samo za sebe. Ne zaboravimo to.
Imamo pravo znati pravu istinu o toliko lijepom, ali ponekad vrlo surovom svijetu u kojem živimo. Dosta je bilo laži preodjevenih u istinu. Dosta nam je gluposti koja glumi da je pamet. Dosta je bilo širenja straha. Jedino ljubav može iscijeliti ovaj svijet. Dosta je bilo glupih ratova i ratnog profiterstva. Dosta nam je umjetno izazvanih kriza o kojima u dosadnim govornim emisijama raspravljaju uvijek isti ekonomisti dok narod kopa po kontejnerima. Dosta nam je lutkarskih predstava na društveno-političkoj sceni. Ne treba nam nikakvo veliko resetiranje. Treba nam mir i pravo na život, zdravlje i na rad kojim ćemo zaraditi za život dostojan čovjeka. Trebamo jedni drugima. Ne dozvolimo moćnicima da nas na bilo koji način ponovno razdvajaju trpajući nas u ladice i torove kao stoku. Svi smo mi ovdje došli s jednakim pravima na život i medijski prostor. Nitko nije pozvan dijeliti pravdu nikome.
Moćnicima je jedini cilj destabilizacija svijeta kakvog smo poznavali uime rađanja novo-normalnog (čitaj: izopačenog i nenormalnog) svijeta izokrenutih vrijednosti lišenog bilo kakve tradicije, ljepote i međusobnog razumijevanja među ljudima. Takav svijet ne želimo. Želimo bolji, pitomiji, humaniji svijet. U njega vjerujemo i za njega ćemo se boriti do zadnjeg daha.
Dragi prijatelji Epohe,
Ukoliko vam se sviđa naš rad i ukoliko ste u mogućnosti, bili bismo vam zahvalni da nas podržite skromnom donacijom, jer kao potpuno neovisni medij iza kojega ne stoje nikakve organizacije, stranke, udruge, kao niti velike korporacije kao sponzori, naš opstanak ovisi upravo o vama, našim vjernim čitateljima. Hvala vam od srca!
Vaša Epoha
