Na papiru, to je plemenita ideja. Tko bi normalan bio za dezinformacije? Problem je u sitnici: nitko nikad nije objasnio tko odlučuje što je informacija, a što dezinformacija. Još važnije, po kojem kriteriju, u kojem trenutku i s kakvom odgovornošću. „Ne širi dezinformacije“ nije poziv na istinu. To je etiketa. Nalijepi se brzo, bez rasprave i gotova stvar. 

Jednom kad je dobiješ, više ne govoriš, ti smetaš. A, ono što smeta, ne opovrgava se. Ono se uklanja. Tu je trik. Ne moraš dokazati da netko laže. Dovoljno je reći da možda zbunjuje. Da možda ugrožava povjerenje. Da nije u skladu s konsenzusom, tom čudesnom riječju koja znači: većina šuti, a manjina je umorna. 

Problem nikada nije bio u netočnim informacijama. Problem je u pitanjima. Jer pitanje ne možeš lako cenzurirati bez da pokažeš autoritarno lice. Zato se pitanje preimenuje u „opasnu tvrdnju“, a sumnja u „širenje panike“. Najefikasniji dio tog sustava nije brisanje sadržaja. To je autocenzura. Trenutak kad prije nego nešto napišeš sam sebe pitaš: „Hoće li ovo netko prijaviti?“ „Hoću li izgubiti profil, posao, reputaciju?“ 

Tada, bez da ti je itko išta zabranio, ti odustaneš. Genijalno, zar ne? Ne treba ti ministarstvo istine ako ljudi sami uređuju vlastite misli. U tom svijetu istina više nije nešto što se traži. Ona je nešto što se odobri. Privremeno. Do sljedeće verzije. Do nove „spoznaje“. Do tihe fusnote koja kaže da smo se malo zabunili, ali da se sad ide dalje. A cijenu? Cijenu nitko ne plaća. Jer „znanost se razvija“, „okolnosti su bile nepoznate“, „radilo se s najboljom namjerom“. 

Jedino se ne spominju oni koji su zbog tih istina na čekanju bili ušutkani, ismijani, izbačeni iz razgovora. Ne pišem ovo jer mislim da su sve informacije jednako vrijedne. Pišem jer znam da istina ne nastaje dekretom. Ne nastaje zabranom. Ne nastaje uklanjanjem. Istina nastaje sukobom ideja, a ne njihovim steriliziranjem. 

Društvo koje se boji pogrešne informacije više nego pogrešne moći nije informirano društvo. To je poslušno društvo. Zato kad sljedeći put čujem: „Ne širi dezinformacije“, neću se braniti. Neću se ispričavati. Samo ću pitati: Tko odlučuje? Po kojem kriteriju? I tko snosi odgovornost kad se „dezinformacija“ pokaže istinom? 

Povijest nas je već naučila jedno: najopasnije laži nisu one koje se izgovore, nego one koje se više ne smiju dovesti u pitanje.