- Marko - Ivan Pekica
- Arhiva portala Epoha
Na današnji dan slavi se tobožnja sloboda medija. Kojeg li licemjerja, uz spoznaju da medijske slobode gotovo više uopće nema. Kakva sloboda medija? Živimo u vrijeme najveće moguće cenzure u povijesti ljudskog roda, što je više nego sramotno.
Tehnologija koja svakim danom sve više napreduje pruža nemilosrdnim i hladnokrvnim cenzorima nepregledne mogućnosti zataškavanja i gušenja svih medijskih objava koje nisu u skladu sa zadanim narativom.
Sve to ljudi znaju, hoću reći – znaju da postoji cenzura, ali kao da su to svi nekako šutke prihvatili kao nešto posve normalno ili novo-normalno, jer su cenzore vladajući nazvali ‘provjeravateljima činjenica’ i učinili ih time ‘legitimnim’ medijskim djelatnicima, a radi se o ljudima koji za velike novce marljivo zatiru istinu, difamiraju ljude, zatamnjuju im i blokiraju im profile i stranice na društvenim mrežama preko kojih mediji pokušavaju doći do svoje publike, provaljuju im u profile i na stranice, hakiraju ih bez mogućnosti da se ljudi ikome žele. Kako onda neki cenzurirani medij može doći do publike ako mu cenzori to ne dozvoljavaju? I, nemojmo misliti da oni sami nešto rade po pitanju cenzure. Ne gube oni puno vremena na to, već se služe zloglasnim algoritmima i umjetnom inteligencijom koja u pravilu odrađuje posao za njih.
Kako drugačije objasniti informacije od strane Facebooka da je netko posjetio tvoj profil u jednom danu iz više hrvatskih gradova na temelju čega ti se automatski brani pristup profilu pa te potom traže razne kodove i nove lozinke po sto puta i moraš proći kroz digitalni pakao kako bi ponovno otvorio svoj profil. Većina ljudi tu odustane od Facebooka ili otvori novi profil, a neki uporniji uspiju u svojoj težnji da pristupe svom profilu kojeg su godinama gradili.
Sama činjenica da živimo u vrijeme cenzure trebala bi nam biti dovoljna da se zapitamo o toj famoznoj slobodi medija o kojoj se danas, na Dan slobode medija, neizmjerno puno govori. Živimo li u vrijeme slobode medija i slobode općenito? Naravno da ne. Nema ni slobode, ni slobode medija. Zarobljeni smo, pod stalnom smo kontrolom moćnika, a da mnogi uspavani ljudi toga nisu ni svjesni.
Čim postoji cenzura – to je znak za uzbunu, to je znak da se u ovome svijetu događa nešto što nije dobro i što će se morati zataškati kako živući ljudi to ne bi mogli saznati, nešto što će se moći saznati tek onda kada nitko od trenutno živućih ljudi više neće biti među živima.
Za to zataškavanje mračne istine plaćeni su cenzori, što u prijevodu znači da su plaćeni da zatiru istinu, a ne da se bore za istu, jer da se nešto čudno i sumnjivo ne događa, tada ne bi bilo cenzure. Cenzura postoji samo u sustavima koji su totalitarni i koji u medijski prostor propuštaju isključivo filtrirane i strogo kontrolirane informacije koje propagiraju izvrsnost vladajuće klase i tome slično – pretvarajući medije u PR službe iliti marketinške agencije moćnika kojima služe, a koji iza kulisa kuju opake planove protiv čovječanstva, jer da tome nije tako tada cenzure ne bi ni bilo.
Sama činjenica da postoji cenzura dovoljna je da spoznamo da sloboda medija ne postoji niti može postojati i da zapravo živimo u totalitarnom sustavu. Postoji samo medijsko ropstvo ili medijski zatvor. Privilegiranim medijima medijski je prostor otvoren, dok je obespravljenim medijima taj isti prostor gotovo nedostupan, jer ne mogu doći u doticaj sa svojom publikom.
To nisu poštena pravila igre, već krajnje nepoštena, s obzirom na činjenicu da svi mediji moraju državi plaćati redovna i obvezna davanja, neovisno o tome jesu li pod cenzurom ili ne. To su, recimo to iskreno, vrlo prljava pravila igre koja nam samo dokazuju kako stvari stoje i govore pravu istinu o tzv. medijskim slobodama, odnosno neslobodama. Znajmo da postoje privilegirani mediji s jedne strane i obespravljeni mediji s one druge strane. O kakvoj slobodi medija onda možemo govoriti?
To što cenzori čine pojedinim medijima javnost uopće ne zna, jer se ljudi ne bave tim poslovima. Kada bi javnost znala što sve cenzori čine medijima, ljudi ne bi mogli vjerovati. Ali, teško je sve to nabrojati i o tome pisati i gubiti energiju na tu zlu i negativnu rabotu tih nesnaga i neljudi koji svjesno drugim ljudima čine zlo, onemogućavajući im da rade svoj posao i zaboravljajući da se zlo uvijek vraća pošiljatelju. Nisu svjesni činjenice da čineći drugim ljudima zlo najviše štete nanose samima sebi, privlačeći na sebe sve ono što žele i čine drugima. Zato se i kaže – nikada ne čini drugima ono što ne želiš da tebi netko čini.
S jedne strane tu su tzv. ‘mainstream mediji’ (poslušni režimski mediji koji imaju potporu i zaštitu sustava i kojima moćnici diktiraju sadržaj koji će biti objavljen), a s druge strane tu su tzv. ‘alternativni mediji’ (neposlušni, slobodni medijski glasovi kojima nitko ne diktira sadržaj koji će objaviti, jer su potpuno neovisni o sustavu), a svi znamo da kada govorimo o medijima ne bi smjele postojati te dvije kategorije ili dvije u potpunosti suprotstavljene strane koje funkcioniraju po dvostrukim mjerilima i moraju igrati po potpuno drugačijim pravilima. Što je jednima dozvoljeno, drugima nije. Što je jednima omogućeno, drugima nije. Gdje je tu pravda? Gdje je tu ravnopravnost? Gdje je tu fair play?
Gdje je, dakle, istina o svijetu u kojem živimo? Hoćemo li ju tražiti u strogo kontroliranim medijima čiji sadržaj diktira režim ili u slobodnim medijima koji pokušavaju doći do istine koja se uporno i iz nekog nama nepoznatog razloga zataškava?
Odluka je na svakome čovjeku ponaosob. Svatko ima pravo na izbor medijskog sadržaja koji će konzumirati. Ljudi su vrlo izbirljivi, ali i zbunjeni, jer više ne znaju što je istina, a što laž, što je iluzija, a što stvarnost, što je obmana, a što prava, provjerena informacija. Dezinformacije su zahvaljujući upravo cenzorima postale nove informacije iliti jedine prave informacije koje intrigiraju javnost i obratno – službena izvješća postala su najodbojnija i najdosadnija medijska roba. Ono što cenzori proglase istinom dio je službenog i zadanog narativa i kao takvo biva neinteresantno i odbojno, jer se zna da je istina uvijek negdje iza kulisa službenih izvješća, a ono što cenzori proglase lažnom viješću ili dezinformacijom vjerojatno je vrlo blizu istine. Što možemo? Takva su nažalost vremena u kojima živimo.
Ostaje nam nadati se da će sramotnoj cenzuri doći kraj i da će jednoga dana doista biti moguće slaviti Dan slobode medija. Do tada, živjet ćemo u medijskom ropstvu moćnika i njihovih službenih izvješća koje treba uzeti s rezervom, jer su to izvješća koja pišu njihove službe za odnose s javnošću, strogo vodeći računa da kolektivnu svijest usmjeravaju u smjeru partikularnih interesa moćnih sila, a ne u interesu objektivnog i nepristranog medijskog informiranja javnosti.
