Sjetimo se samo vremena kada smo se iščuđavali cenzuri interneta u Kini u koju se čak bio uključio i Google na kojemu niti jedan građanin Kine nije mogao dobiti niti jedan rezultat ukucavši u tražilicu ‘masakr na Tiananmenskom trgu’. Nije li to sramotno – tako zatirati povijesne događaje i obmanjivati javnost ispirući im mozak mainstream narativom? Naravno da jest, ali svi smo mislili da živimo u demokraciji, u slobodnom svijetu u kojem napokon svatko može slobodno i bez straha izreći svoje mišljenje i doći do informacija koje ga zanimaju.

A mi, ljudi kao ljudi, svatko je opet gledao sebe i mislio kako se takvo što nama nikada neće dogoditi, jer mi ‘kao’ živimo u slobodnom svijetu, sve dok nam Kina nije zakucala na vrata, sve dok na svojoj koži nismo osjetili kako je to kada živiš u cenzuriranom svijetu u kojem se svaka informacija strogo filtrira, s jasnim zadatkom – puštanja u javnost ciljano izabranih informacija koje su u skladu sa zadanim narativom, dok se sve ostale informacije brišu i zamračuju, a autori istih blokiraju i deplatformiraju – virtualno ubijaju. Poruka je jasna – i privatno i poslovno danas može preživjeti samo čovjek koji poslušno kima glavom i radi sve što mu sustav naredi. Svi ostali koji propituju naredbe sustava bivaju odvedeni na virtualnu giljotinu, a virtualni je svijet preslika stvarnog svijeta.

Priča o Covidu također je nekim čudnim slučajem krenula iz Kine i prelila se na ostatak svijeta. Internet je već odavno postao neizbježna nužnost i sastavni dio naših života u gotovo svim segmentima, a sada se taj virtualni prostor, ta mreža predstavlja kao prostor koji postaje opasna zona puna dezinformacija koje tobože prijete svjetskoj sigurnosti te se silna sredstva ulažu u cenzuru koja se nominalno ne smije tako zvati, već se špijunska mreža cenzora krije pod paravanima raznih portala koji to u biti nisu, nego su špijunske podružnice cenzora financirane iz istih izvora kao i zloglasni ‘provjeravatelji činjenica’ – zna se – od strane globalnih moćnika (korporacija, organizacija i vlada).

Bili smo kontaktirani od strane tih špijuna koji su nas uznemiravali svojim e-mailovima u kojima su od nas tražili da im odgovorimo na neka sumanuta pitanja u vezi korištenja društvenih mreža, tobože u sklopu nekog istraživanja. Ta su pitanja toliko smiješna i tendenciozna da kad ih pročitaš možeš samo zaplakati od muke koliko je gluposti na ovome svijetu. Cijeli ton obraćanja tih ‘nadljudi’ nama ljudima je policijski, imaš osjećaj kao da si na policijskom ispitivanju. Njihove mecene daju im moć takvog nadmenog ponašanja. Ti ljudi nisu u mogućnosti staviti se u kožu drugog čovjeka. Nema ni potrebe za time. Neka se nastave baviti vlastitim preživljavanjem, ali neka ne preživljavaju maltretirajući druge ljude.

Uglavnom – u prijevodu – ti se špijuni čudom se čude kako i zašto uopće još uvijek kao neovisni medij postojimo kada nas provjeravatelji činjenica tako sustavno i uporno uništavaju, kleveću, vrijeđaju, zamračuju, blokiraju i demonetiziraju, pa se očito u sebi pitaju – kako to da još nismo odustali kada nam se niti najmanje ne isplati raditi i zašto smo sada na telegramu, kakvom sad telegramu, pa zašto smo u grupama na telegramu…da, sve ih to jako zanima. A nas zanima zašto se ti špijuni toliko bave nama, kada mogu lijepo živjeti od sredstava koje dobivaju od svojih donatora i sponzora i objavljivati neke paravan copy – paste objave jednom tjedno u miru Božjem, kako bi mogli nastaviti glumiti portal. Tko zna koliko je takvih izdajnika, ima ih vjerojatno jako puno. Ne zanima nas. Ali, jedno je sigurno – ne želimo sudjelovati ni u kakvom istraživanju globalističkih struktura uvučenih u sve pore našeg društva. Misli lokalno, djeluj globalno, misli globalno, djeluj lokalno, lokalno, globalno, globalno, lokalno, sve je to sada isto i više nema razlike. Misli na sebe i svoj džep, a pričaj ljudima lokalne i globalne besmislice, to je jedini moto globalista i njihovih lokalnih poslušnika. Dio smo globalnog sela, ali smo onaj poniženi dio tog sela koji nema baš nikakvo pravo glasa, budimo toga svjesni.

Nitko smo i ništa na toj karti svijeta na kojoj smo mogli imati svoje ja, da smo bili imalo pametni, da smo kada je trebalo birali ljude koji su stručnjaci nekog područja, a ne stranačke aparatčike i ideološke manijake, da smo jedni u drugima vidjeli ljude, a ne tražili nešto što bi nas moglo dijeliti jedne od drugih, da smo na pozicije odlučivanja postavljali odlučne ljude koji će ravnopravno pregovarati sa svjetskim moćnicima, a ne beskičmenjake i poslušnike koji su bili impresionirani što su uopće u društvu s nekim strancima jer nikada u životu nisu bili ni s kim osim s ljudima iz svoga kraja, pa su im ti stranci bili neke veličine. Jadno. Žalosno. Groteskno.

Ne dajmo se impresionirati nekim samo zato što se ponaša nadmeno. Svi smo ravnopravni i trebamo imati jednaka prava na sve što ovaj svijet nudi. Nitko ne bi smio imati veća prava na bilo što od drugog čovjeka. Na temelju čega bi bilo tko imao takva prava i privilegije? Ovaj je svijet totalno nepravedan i više ništa nema smisla. Baš ništa. Nema pravih autoriteta. Nemaš se više kome diviti. Neki nepismeni ljudi šeću po tom Europskom parlamentu, ne znaju se ni potpisati, ne znaju dobro ni strane jezike, pa što je to? To je lakrdija. Šeću tamo s tim velikim plaćama po briselskim hodnicima, toliko su bezidejni da ne znaju te plaće ni potrošiti, pa lutaju po shopping centrima u nadi da se neki terorist neće ustati na lijevu nogu i ušetati u shopping centar po kojem bezidejno bauljaju s namjerom da tamo sve poubija. Strašno smo pogriješili kada smo se dali zavesti od medijsko-političke kuhinje pod nazivom ‘divide et impera’ i kada smo potrčali u zagrljaj ‘zapadnih vrijednosti’.

Sve je bilo lijepo dok je bilo lijepo i dok se činilo poštenim – u početku uspostavljanja lažne demokracije u ovim prostorima. Globalizacija se tada činila nečim pozitivnim i nečim što će ovu sredinu oplemeniti, no u konačnici se pokazalo da su globalističke strukture razarajuće po ovo društvo i da su svi oni koji su pohrlili prigrliti zapadne vrijednosti zapravo bili u krivu. Ljudi smo, a ljudi griješe. Ljudski je griješiti. Pogriješili smo u procjeni. Nismo dovoljno voljeli sebe i poštivali naše vrijednosti, a bilo ih je, nije da ih nije bilo. Ali, nama kao da nisu bile važne te vrijednosti.

Bilo nam je najvažnije od svega biti dio Zapada. Eto, sada smo dio Zapada. Sada zahvaljujući ideološkim poslušnicima i aparatčicima imamo eure kao valutu, shopping centre na svakom koraku, zaglupljujući tv program za ispiranje mozga i lokalnu elitu koja jednako bezidejno kao i globalna elita krstari po shopping hangarima u potrazi za nečim što bi ispunilo njihove prazne duše. No, materijalne vrijednosti ne mogu biti kompenzacija duhovnima. Prazan čovjek ostaje prazan. Prodana duša ostaje prodana duša. Društvo ostaje trulo jer je izraslo na trulim temeljima. Imamo izdajnika, lažova i prevaranata koliko hoćeš. Imamo lokalne bogataše i skorojeviće koji se razmeću svojim novostečenim društvenim statusom. I s one druge strane, imamo nezaposlenih, ovršenih, blokiranih, deložiranih ljudi i beskućnika bez prava na koru kruha. Imamo bezbroj ostavljenih, samih, zaboravljenih ljudi u gotovo svakoj zgradi. Ljudi za koje nitko ne mari, jer nemaju dovoljno novaca da bi platili nekoga tko bi za njih brinuo. Sve se plaća. Ako nemaš novac ne možeš ništa. Moraš brinuti o državi i sustavu pod prisilom, ali ne očekuj da ta ista država brine o tebi. To je za običnog čovjeka jednosmjeran proces. Primorani smo plaćati taj truli sustav, bez da možemo od tog sustava očekivati nešto zauzvrat. To mogu samo ljudi s vezom, oni mogu dobiti nešto od sustava. Ostali ne. To je nažalost tako. Možeš imati sva prava po zakonu, ali ako nemaš vezu za nešto, ta ista činjenica da zakonski imaš na nešto pravo neće ti pomoći. To je jednostavno tako. Žalosna istina s kojom se moraš pomiriti ako ovdje živiš. Čovjek je čovjeku vuk. Ne znaš uopće kome možeš vjerovati. Gotovo nikome. Ljudi nisu što su bili. Sve se promijenilo na gore, ne na bolje. Jer sustavna indoktrinacija je vrlo uspješno napravila od većine ljudi najobičnije šutljive poslušnike.

Većina ljudi pretvorila se u poslušnike koji se bore za vlastito preživljavanje, makar to bilo i pod cijenu gubitka svojih bližnjih iz svog bliskog kruga obitelji i prijatelja. Nakon pandemijske šarade društvo je još podijeljenije nego što je to bilo prije. Osim one osnovne razlike između bogatih i siromašnih, privilegiranih i obespravljenih, sada su se te podjele još produbile i na cijepljene i necijepljene ljude, pa su nas još k tome pri svakom pregledu doktori počeli obilježavati nekakvim šiframa ovisno o našem cijepnom statusu, što je više nego čudno i s pravom možemo biti zabrinuti.

Svakim se danom sve više osjećamo kao zamorci u nekom suludom eksperimentu dok se moćnici poigravaju s nama kao šahovskim figurama, pijunima, naravno. Prate svaki naš korak nadzornim kamerama, poigravaju se s nama prateći nas putem mobilnih telefona s aplikacijama za samozarobljavanje, ubijaju nas u pojam svojim najavama o novim restrikcijama u ime zelene agende, najavljuju ukidanje gotovine kao platežnog sredstva koje nam jamči slobodu kupovanja bez nadzora, jer žele nadzirati svaku našu kupnju i konzumaciju zbog naših osobnih ugljičnih otisaka. Klima će im biti novi izgovor za novo maltretiranje čovječanstva, to već sada znamo. Svi smo pozvani pljeskati moćnicima i diviti im se, a ako to nismo spremni učiniti, ako im se nismo spremni diviti, ne piše nam se dobro.

Naime, ono što globalistima predstavlja najveći problem je onaj dio čovječanstva koji se kritički odnosi prema njima i njihovim paklenim planovima. Zato su se toliko posvetili cenzuri, zato toliko sredstava ulažu u cenzuru, jer njih se ne smije kritizirati, niti se njihovi planovi smiju dovoditi u pitanje. O tome se radi. Jedino o tome. Nitko neovisan ne smije imati medijski prostor. Medijski prostor rezerviran je samo za one ljude koji su spremni biti ovisni o financijskim sredstvima moćnika. A, onaj tko financira određeni medij, taj diktira i medijski sadržaj, pa to je svima jasno. I tako mediji prestaju biti mediji i pretvaraju se u obične PR službe svojih naručitelja koji ih financiraju. To više nema veze sa slobodnim novinarstvom i mogu slobodno ukinuti studij novinarstva, osim ako tamo neće učiti studente kako se baviti poslušnim izvještavanjem po nalogu naručitelja ili kako cenzurirati slobodnomisleće ljude koji se u današnje vrijeme usuđuju slobodno misliti i progovarati.

Internet kao takav danas gubi svaki smisao, jer podliježe cenzuri neviđenih razmjera. Broj korisnika je još uvijek velik, jer je takvo vrijeme u kojem živimo, ali internet više ni u kojem slučaju nije prostor slobode. Na internetu ima više virtualne policije nego na ulicama. I to policije koja se krije, koja je zakamuflirana iza tko zna kakvih sve profila. S obzirom na velika sredstva koja se ulažu u gušenje svih alternativnih glasova u medijskom prostoru, tih virtualnih policajaca svakim danom ima sve više i to ne samo u vidu tih ‘provjeravatelja činjenica’ jer za njih se već zna, već sve više u vidu usamljenih jahača koji su sada novi hit na cenzorskom tržištu. To su pojedinci – plaćenici koji imaju profile na svim društvenim mrežama s ciljem maltretiranja ljudi – prijavljivanja, trolanja, vrijeđalačkog komentiranja, klevetanja, lobiranja i tako dalje. Pa tko bi se time bavio da nije plaćen da to radi? Baš nitko. Svima nam dan prođe za čas i ne stignemo učiniti ni pola toga što bismo htjeli, pa tko bi se još imao vremena baviti trolanjem, a da za to nije plaćen? Nitko.

Ova plandemija bila je prijelomni trenutak nakon kojeg doista više ništa nije isto. Svijet kao da je poludio. Sjetimo se načas vremena prije tog dosadnog korona virusa. Indija je bila isključila internet u Kašmiru. Isto se dogodilo i u glavnom gradu New Delhiju, a slična iskustva doživjeli su građani Iraka, Zimbabwea, Sudana, Etiopije… Internet je gašen iz raznih razloga, od prosvjeda u Sudanu, Iraku i Zimbabweu do straha od varanja na ispitima u Etiopiji. Dakle, ljudima su jednostavno vlasti ugasile Internet. Prekrasno, zar ne?

Od pojave tog famoznog korona virusa i pandemije na Internet se počelo gledati nekim drugim očima. I prije je bilo svakojakih informacija na internetu, ali odjednom je zbog nekog virusa i cjepiva počelo biti vrlo bitno što se objavljuje na internetu. Ne daj Bože da se netko usudio posumnjati u cjepiva. To je postao najveći grijeh u povijesti interneta. Strah se uvukao u ljude i pohrlili su prihvatiti zadani narativ, a svi oni ljudi čije glave nisu potkupljive nastavili su misliti svojim glavama i to je vladajućima predstavljalo problem i dalje im predstavlja, naravno.

U ovako perverznim vremenima strahovlade najopasnije su glave koje slobodno misle. Kako sve te glave dovesti na virtualni panj i odsjeći ih, pitaju se moćnici… Virtualna giljotina je spremna i čeka nove žrtve. Žele nam odsjeći glave da se jednom zauvijek otkotrljaju i nestanu s medijske scene. Obećali su da će učiniti sve da u bliskoj budućnosti unište sve alternativne medije kako bi u miru mogli provoditi svoju volju. Sve će nas potamaniti i ušutkati, a javnost će dobivati samo i isključivo mainstream uspavanke i njihove hipnotičke poruke, jednom riječju – naručene sustavne besmislice za daljnju i još jaču indoktrinaciju čovječanstva.

Pandemija je u prvi plan stavila nešto što će nam svima promijeniti živote, a to su – tzv. ‘dezinformacije’, jer su ljudi plivali po bespućima svakojakih informacija, tragajući za istinom o virusu koji je poharao svijet i nisu znali koja je od dostupnih informacija vjerodostojna, a koja ne. Potpuno je razumljivo da su se ljudi pogubili u moru svakojakih informacija. To je i bio plan globalista – da se ljudi pogube u strahu za vlastite živote. Plasirali su putem medija informaciju o nekom virusu i odjednom je zavladao strah od istog. Strah je vrlo moćno oružje svih manipulatora. Zato su ga i posijali u ljude. Stavili su zdravlje u prvi plan. Točnije, ugroženost zdravlja, nešto na što smo svi osjetljivi. I, tako, u strahu za svoje zdravlje, ljudi su požurili poslušati naputke sustava, stavili zaštitne maske na lica, čak i vizire i razne čudne kreacije kojima je Internet bio zatrpan i koje su postale predmetom sprdnje.

U prvim danima pandemijskog ludila nije bilo čovjeka koji nije sumanuto guglao i tražio informacije o tom virusu, postoji li ili ne, o čemu se radi, otkud se stvorio, ako se uopće stvorio. Vodeći mediji imaju veliku moć i uspjeli su veliku većinu ljudi uvjeriti u sve ono o čemu su im pričali. Nažalost. Korona, korona, korona i žrtve korone ispadale su iz paštete, a strah u pratiteljima mainstream medija svakim je danom sve više rastao. I, odjednom smo bili zasuti agresivnom propagandom o cijepljenju, na svakom koraku mogli smo čuti jedne te iste hipnotičke poruke – budi odgovoran, misli na druge, cijepi se, sjetimo se. Voditelji glavnih dnevnika na svojim su sakoima imali prigodne bedževe s tim sloganima, koji su cijelo vrijeme sa svih strana vrebali na nas s kuteva tv ekrana, s jumbo plakata, bannera na internetu i oglasa u tiskanim medijima. U kampanju je bio uključen cijeli niz poznatih osoba koji su uvjeravali javnost da se svi moramo cijepiti. Ali, nismo se svi cijepili. Nismo nasjeli na tu propagandu i na te priče. Naprotiv, sumnjali smo u njih, jer imamo na to pravo. Imamo pravo sumnjati u sustav koji inače ne brine o svom narodu i bavi se uništavanjem, a ne spašavanjem ljudi. I sada da mi njima odjednom povjerujemo kako silno brinu o našem zdravlju. Da, sigurni smo u to. Malo sutra. U pitanju je i opet profit. I ništa drugo.

Farmacija nas treba bolesne, a ne zdrave. Radi se o privatnim kompanijama, a njima je profit na prvom mjestu. Farmaceutske kompanije bi po svemu sudeći, ako im je stalo do profita, trebale živjeti od bolesnih, a ne od zdravih ljudi, jer od zdravih ljudi nemaju baš previše koristi, zar ne? Bankari žive od naših dugova, oni žele da se nastavimo zaduživati i živjeti na dug, a ne da se riješimo dugova. Proizvođačima oružja trebaju ratovi, a ne mir i učinit će sve da svako malo dođe do ratnih sukoba, kako bi od njih profitirali.

Mediji nisu ono za što se predstavljaju, ako su o bilo kome ovisni. Mediji koji su ovisni o financijama moćnika učinit će sve da ne saznamo pravu istinu, učinit će sve da nas svakodnevno počaste svojim lažima koje će nazivati istinama, a te će istine morati biti bezrezervno prihvaćene od strane hipnotizirane i indoktrinirane mase poslušnika. Svima njima treba ono od čega profitiraju. Nikome od njih nije čovjek na prvome mjestu. Upamtimo to. A najmanje je čovjek na pameti političarima koji će se potruditi da skroje zakonske okvire kako bi svi oni s kojima oni surađuju mogli zajedno s njima profitirati i to gotovo uvijek na štetu naroda, odnosno – običnog, malog čovjeka.

Nema veće dezinformacije od one koja je plaćena i naručena. To je prava dezinformacija, a ne informacija koju nitko nije ni naručio, ni platio da bude objavljena. Upitajmo se – kakvog interesa ima neki znanstvenik davati savjete ljudima o zdravlju, a da pritom ništa nikome ne prodaje i da mu nitko nije platio da govori to što govori? Zatim se upitajmo za interes proizvođača cjepiva i svih znanstvenika koji reklamiraju ta ista cjepiva. Njihov je interes vidljiv iz aviona i sasvim je razumljivo da će pričati bajke o proizvodu kojega prodaju.

Dezinformacija i lažnih vijesti je oduvijek bilo, ali, pojavom korone, one odjednom više nisu bile dobrodošle na internetu, već ih se počelo strogo filtrirati i gledati kroz neko povećalo. A najveće licemjerje od svih bila je činjenica da je apsolutno sve što nije bilo u skladu sa zadanim pandemijskim narativom bilo proglašeno dezinformacijom, tako da su i brojne korisne informacije dobile etiketu dezinformacija. Zašto? Zato što nisu bile ni od kakve koristi pandemijskim profiterima (čitaj: ljudima koji su se obogatili tijekom pandemije), dapače te informacije bile su im štetne, jer su prijetile smanjenju njihovih prihoda. Sve što je prijetilo smanjenju prihoda moćnicima bilo je proglašeno dezinformacijom. Odjednom su postojale samo službene informacije koje su morale biti prihvaćene od strane svih, a sve ostale informacije bile su proglašene dezinformacijama. Stvari su tako jednostavne. Pandemija je postala brand koji se odlično prodaje i na kojem određena grupa ljudi odlično zarađuje i svatko tko im je pokušao pomutiti vodu morao je u trenu biti uklonjen s virtualne scene. Ugušen. Virtualno ubijen. Blokiran. Zamračen. Zatvoren u digitalni zatvor. Cenzuriran na tisuću načina. Okovan digitalnim lancima od strane digitalnih uhoda i špijuna. Sve u ime profita grupice opakih ljudi kojima je depopulacija omiljena tema uz čašicu razgovora iza zatvorenih vrata.

I tako počinje priča o zloglasnoj cenzuri koja će cijeli medijski prostor zaviti u crno i uništiti slobodno novinarstvo do kraja, ako ga je ikada i bilo. Pandemija je poslužila kao izvrstan izgovor da se uništi sloboda govora na internetu. Preko noći – Internet je postao opskurno i mračno mjesto. O istraživačkom novinarstvu da i ne govorimo. Postalo je zabranjeno postavljati bilo kakva pitanja. Moglo se samo bespogovorno prihvatiti sve što nam je bilo servirano. Tako je nažalost i danas, a bit će još i gore. Samo što ima nas koji smo dovoljno naivni da još uvijek vjerujemo kako postoji naše pravo na slobodu govora. Svaki dan našeg postojanja smatramo velikim uspjehom, jer smo izloženi stravičnim napadima plaćenih uhoda i špijuna koji samo žele da nas nema na alternativnoj medijskoj sceni.

Smetamo im jer smo potpuno neovisni. To je ono što im najviše smeta. Nitko nas ne može ucjenjivati i naređivati nam što ćemo objaviti, a što ne. Nema tog globalista koji nam može nešto narediti. Nema tog šefa koji može ušetati u našu redakciju i reći nam – ovo ne smijete objaviti, a ovo morate objaviti. Nitko nam ništa ne naređuje. Djelujemo potpuno slobodno i neovisno. A cenzori to ne mogu podnijeti, jer su oni pod čizmom svojih šefova potpuno blokirani i moraju raditi isključivo ono što im se kaže, a u tome nema nimalo kreativnosti, niti novinarskog užitka.

Posao cenzora je dodvoravanje moćnicima i uništavanje alternativnih medija sprječavanjem u distribuciji sadržaja blokiranjem, zaključavanjem i zamračivanjem na društvenim mrežama s kojima usko surađuju.

Mainstream mediji sigurni su u svoj opstanak jer imaju stalan izvor prihoda. Za njih se ne moramo bojati, jer ne ovise o prodanim tiskovinama ili o posjećenosti svojih digitalnih platformi. Njima će se moćnici uvijek odazvati na poziv za razgovor, jer se unaprijed zna o čemu se smije razgovarati, što se smije objaviti, a što ne…Sve je unaprijed dogovoreno. Mainstream poslušnici bit će pozvani na sve press konferencije i s njih će uredno izvještavati prepisujući jednim klikom po povratku u svoje zadimljene redakcije s pepeljarama punim opušaka unaprijed im pripremljene objave za medije koje će dobiti u prigodnim poklon vrećicama s pokojim privjeskom, šilt kapom, majicom ili kemijskom olovkom s logotipom kojeg farmaceutskog diva čiji su proizvodi danas posebno u fokusu, kao poklonom za objavu. To je tretman kakav će uvijek imati predstavnici mainstream medija. Uvijek će biti nagrađeni za svoju pokornost i poslušnost.

Od početka priče o pandemiji, svi veliki globalni lideri, od šefova farmaceutskih tvrtki, do političara, svi su glavom bez obzira bježali od alternativnih novinara i davali izjave isključivo u strogo kontroliranim uvjetima, predstavnicima mainstream medija s unaprijed pripremljenim pitanjima koja su ti poslušnici prethodno bili primorani poslati moćnicima, što je bilo krajnje diskriminirajuće po ostale novinare koji su pokušavali od njih dobiti bilo kakve odgovore na pitanja o nuspojavama cjepiva i o prevelikom broju iznenadnih smrtnih slučajeva. Odgovora ne da nije bilo, nego su svi oni koji su odgovorni doslovno bježali od svakog novinara alternativnog medija. Sjetimo se samo Davosa i recentnih pokušaja neovisnih novinara da popričaju s Albertom Bourolom i Klausom Schwabom koji su potpuno izignorirali pokušaje tih neovisnih novinara da dobiju od njih odgovor na postavljena im pitanja. To je bila prava slika današnjeg neovisnog novinarstva, to bježanje moćnika od neovisnih novinara koji, naravno, za vrijeme skupova globalnih lidera nikada nisu pozvani niti na jednu press konferenciju, nego su primorani loviti te moćnike po ulicama i hotelskim hodnicima.

Svatko tko se usudi posumnjati u dobre namjere velikih farmaceuta i wannabe svjetskih vladara željnih ‘velikog resetiranja’ dobiva etiketu teoretičara zavjere, dok su pravi teoretičari zavjere zapravo oni koji ih etiketiraju. Klasična zamjena teza. Idem drugima prišiti etiketu koja pripada meni. Jedan od najpoznatijih nositelja etikete ‘teoretičara zavjere’ na svijetu je David Icke koji već desetljećima progovara o zavjerama protiv čovječanstva od strane svjetskih moćnika, o globalnoj vladi, o nadzoru i kontroli čovječanstva. Upravo David Icke za vrijeme pandemije postaje jedan od najopasnijih ljudi na svijetu. Pitamo se zašto? Čim se usudio progovoriti o korona virusu, te su njegove objave bile uklonjene s interneta uz objašnjenje da nisu u skladu sa stajalištima Svjetske zdravstvene organizacije. Pao je kao prva velika žrtva cenzure. No, nije se predao, niti iznenadio svime što su mu priredili. Bio je spreman na to. I, pronašao je nove, alternativne kanale putem kojih je nastavio komunicirati sa svojom publikom i dijeliti svoje sadržaje.

U trenutku uklanjanja njegova YouTube kanala David Icke je imao 900.000 pretplatnika, što nije malo, a posljednji video koji je objavio imao je 120.000 pregleda. Zar je to rješenje – deplatformirati ljude i gušiti njihov glas samo zato što drugačije misle od zadane struje mišljenja ili zato što sumnjaju u vjerodostojnost glavne struje mišljenja? Naravno da nije. Svaki čovjek ipak je uložio puno vremena i truda da izgradi svoju online pojavnost – kako bi mu cenzori u trenu uništili ono što je dugo gradio. To je krajnje neprofesionalno i odvratno.

Zar ovo nije još uvijek slobodan svijet u kojem živimo? Očito da nije. Ili je to za vrijeme pandemije zauvijek prestao biti, ako je to ikada i bio. Imali smo neku iluziju slobode, a sada je i ta iluzija zauvijek nestala i možemo prestati živjeti u umilnim lažima kojima smo sami sebe obmanjivali. Ovaj je svijet preko noći postao nešto što se sada zove ‘novo normalno’, a u sklopu tog ‘novog normalnog’ može se naći toliko izopačenosti da ih je teško sve nabrojati. I, što je najgore od svega, prediktivnim programiranjem – mase ljudi ispranih mozgova te abnormalnosti prihvaćaju kao nešto sasvim normalno, jer im se čini da su to već negdje vidjeli, jer im je rečeno da je sve to ok i da je sve to normalno, iako je apsolutno abnormalno. I jesu, vidjeli su oni sve to – putem medija koji su ih godinama unaprijed pripremali na ono što tek ima uslijediti. Toliko o zaglupljenim masama. One su veliki problem ovoga svijeta. Kada bi se kojim slučajem svi ti ljudi probudili iz hipnotičkog sna i počeli upotrebljavati svoj mozak u percipiranju svijeta u kojem žive, tada bi nam svima bilo bolje. Zato često i govorim da većina ne mora uvijek biti u pravu. Većina može biti po sve nas ostale opasna zaglupljena, indoktrinirana, uspavana, hipnotizirana masa. I ta će masa ponovno odlučivati o tome tko će biti na vlasti i pozicijama odlučivanja. Ne, većina nikada nije u pravu. Većina je vođena mozgom sustava, a ne svojim vlastitim.

Živimo u vremenu u kojem je nečije slobodno izraženo mišljenje postalo je opasnije od krajnje nemoralnih sadržaja, na primjer – perverzne i vrlo eksplicitne pornografije do koje se na internetu može doći jednim klikom. O tome nitko ne progovara. Pornografija kao takva više uopće nije predmet nekih rasprava o moralnosti. Ali tzv. dezinformacije jesu. One su najveći grijeh ovog doba. Iako niti jedna od njih nije izašla na svjetlo dana zato što je netko platio da izađe, već je osvanula kao pokušaj saznavanja istine o svijetu u kojem živimo. Većina tih dezinformacija uopće nisu dezinformacije, već informacije koje nekome na vrhu piramide ne odgovaraju.

Koliko je samo znanstvenika za vrijeme pandemije doživjelo najveća poniženja od strane svoje struke, samo zato što su se usudili izraziti svoje mišljenje o cjepivu koje nekome nije odgovaralo. Njihov je grijeh bio u tome što nisu bili potkupljivi i nisu se u svojim stavovima dodvoravali farmaceutskim divovima i političarima, već su se obraćali običnim, malim ljudima gledajući njihove interese, a ne interese vladajućih i korporativnih globalističkih struktura željnih profita, makar to bilo i na štetu ljudi.

Upitajmo se – koga danas smatramo autoritetom nekog područja? Kome uopće možemo vjerovati? Nekome tko iskače iz mainstream medijske paštete?

Kako smo s vremenom dozvolili da digitalni svijet postane sastavni dio naših života, netko tko nas uništava u tom virtualnom svijetu koji je preslika stvarnog svijeta, uništava nas koliko privatno, toliko i poslovno i to jednim klikom. I, to nije šala. To je stvarnost. Plaćene virtualne ubojice su prave ubojice upravo zato što je virtualni svijet simulacija stvarnog svijeta. Nisu to samo virtualna ubojstva, to su prava pravcata ubojstva za koja nitko ne odgovara.

Ovaj je svijet pun ubijenih ljudi koji misle da žive i da imaju pravo na život, a ovaj ih je svijet već unaprijed ubio, ugasio, ugušio njihov glas i njihovo pravo na život. Ubio ih je netko. Ne zna se tko. Netko tko misli da ima pravo reći što je istina, a što ne, što je ispravno, a što ne, što je moralno, a što ne, netko tko nema veze ni s istinom, ni s moralnošću, niti bilo čemu ispravnom, jer mu je sustav vrijednosti potpuno iskrivljen i izopačen. Uskoro će tih virtualnih ubojica biti sve više i bit će sve aktivniji.

I jednoga dana kada sve nas koji im strašno smetamo jer vjerujemo u slobodu govora, potpuno uguše kako bi moćnici u miru mogli provoditi svoje bolesne agende u djelo, bit će sretni jer su uspjeli u svom naumu. A, mi ćemo i dalje živjeti i vjerovati u slobodu govora. Oni misle da su nas ubili svojim niskim udarcima. Ali nisu. Još smo tu. I bit ćemo tu. Živi smo i mi i naša slobodna misao. I naći ćemo uvijek neki novi put do naših istomišljenika i svih onih ljudi koji su na ovaj svijet došli kako bi ga u miru i slozi s drugim ljudima upoznali i u njemu uživali, a ne kako bi se bavili etiketiranjem drugih i drugačijih, kako bi pokorno služili sustavu ili bili submisivno podložni maltretiranju od strane ovih ili onih vladajućih struktura – sve su te strukture ionako jednako i kronično bolesne. Povijest nam je pokazala što znači vlast. Vlast je zlo. Nema u njoj ničeg dobrog. Nema u njoj nimalo čovjekoljublja.