Anatomija ljudskog pokusa: Evo kako su bivši supružnici Gates i njihov sustav proždrli djecu Indije s HPV cjepivom koje je sada obvezno za djecu i u Hrvatskoj.
Postoji posebna vrsta sljepoće koja napada ljude s previše novca i premalo skrupula. To je ona sljepoća koja od ljudskih bića stvara statističke podatke, od siromašnih sela laboratorije, a od nečije djece – pokusne kuniće. Kada se ta sljepoća zaogrne plaštom „filantropije“ i „spašavanja svijeta“, dobivamo najopasniju vrstu hibrida: nedodirljive moćnike koji provode globalne eksperimente, dok iza njih ostaju uplakane majke, prevarene obitelji i grobovi koji se službeno proglašavaju „koincidencijom“.
Ono što se dogodilo u ruralnim dijelovima Indije, u indijskim državama Andhra Pradesh i Gujarat, nije tek izolirani proceduralni propust. To je ogledni primjer modernog kolonijalizma u kojem se uloge ne dijele mačem i barutom, nego špricama, grantovima i lažnim obećanjima. U središtu ove priče nisu službena priopćenja Zaklade Billa i Melinde Gates, niti sterilni izvještaji zapadnih nevladinih organizacija poput PATH-a.
U središtu su djevojčice iz plemenskih zajednica – najranjivije među ranjivima, djeca koja su živjela u državnim internatima, daleko od očiju javnosti, bez pravne zaštite i bez glasa koji bi sustav želio čuti. Scenarij je bio jezivo jednostavan. Predstavnici projekta ušli su u ova siromašna sela s pričom o „lijeku koji spašava živote“ i cjepivu koje će njihove kćeri zaštititi od raka. Sustav je znao da razgovara s nepismenim roditeljima koji jedva preživljavaju dan za danom.
Umjesto jasnog, glasnog i poštenog objašnjenja da se provodi veliko kliničko ispitivanje i ispitivanje izvedivosti masovnog cijepljenja, sustav je izabrao prevaru. Tamo gdje je trebao stajati informirani pristanak roditelja, stajali su otisci prstiju ravnatelja škola. Državni službenici i zapadni vizionari potpisivali su sudbine tuđe djece kao da potpisuju primitak uredskog materijala. A onda je počelo. Glavobolje, teške vrtoglavice, epileptični napadi, hormonalni poremećaji.
Djevojčice koje su do jučer radile u poljima i trčale dvorištima odjednom su padale u krevete. Kada su uplašene obitelji tražile pomoć, naišle su na zid. Lokalni liječnici su ih ignorirali, a mašinerija koja je donijela cjepivo odjednom je postala slijepa i gluha za nuspojave. Za njih to više nisu bila djeca, nego nuspojava koju treba pomesti pod tepih kako se ne bi ugrozio „viši cilj“ i milijarde dolara vrijedni globalni programi. Kada je sedam djevojčica umrlo, mašinerija je ubacila u petu brzinu. Sustav je, u suradnji s korumpiranim lokalnim strukturama, odmah ponudio gotove odgovore: samoubojstvo, ugriz zmije, utapanje, malarija.
Sve osim onoga što je cijelo selo vidjelo svojim očima. Tijela su brzo pokapana i kremirana, a nad obiteljima je uspostavljen veo pritiska i tišine. I tu dolazimo do ključne točke ovog globalnog apsurda. Kada god sustav zakaze, na scenu stupaju takozvani „provjeravači činjenica“, akademske zajednice i korporativni mediji – svi financirani iz istih onih džepova koji su projekt i pokrenuli. Oni nam s visoka poručuju da vjerujemo „znanosti i institucijama“.
No, čijoj znanosti? Onoj koja se financira kroz fondacije milijardera kako bi odobrila proizvode tih istih milijardera? Za obitelji u Indiji, ta „znanost“ ima lice hladnog birokrata koji im objašnjava da je smrt njihove kćeri tek statistička anomalija. Ali za svakoga tko ima imalo ljudskosti, istina se ne nalazi u tablicama i sterilnim priopćenjima iz Seattlea ili New Delhija. Istina se nalazi u svjedočanstvima onih neovisnih indijskih aktivistica i lokalnih ženskih udruga koje su išle od kuće do kuće, brisale suze tim majkama i zapisivale njihove krikove. Istina je u vapaju oca koji kaže: „Došli su, uzeli su mi dijete, lagali su mi i sada ga više nema.“
Zapadna filantropija predugo koristi zemlje trećeg svijeta kao jeftine poligone za testiranje svojih vizija budućnosti. Gatesovi, sada već bivši supružnici, možda mogu kupiti tišinu institucija, mogu kupiti medijski prostor i proglasiti se svecima modernog doba. Ali ne mogu izbrisati činjenicu da su u Indiji igrali ruski rulet s tuđom djecom, oslanjajući se na moć, novac i pretpostavku da sirotinja ionako ne zna govoriti. Zato ova priča nije samo o cjepivima.
A dok nam se ta indijska tragedija servira kao daleka povijest i „proceduralni propust“, ista ta globalna agenda kuca na naša vrata, s još većim autoritetom i bez mogućnosti izbora. Hrvatska je, pod krinkom brige za zdravlje budućih generacija, uvela ovo isto HPV cjepivo u program obveznog cijepljenja za osnovnoškolce.
Ono što je nekada bilo stvar informirane odluke i roditeljskog izbora, preko noći je postalo zakonska prisila. Potezom pera domaćih birokrata i prepisivanjem naloga sa zapada, roditeljima se oduzima pravo na sumnju, a djeca se svrstavaju u državne kalendare masovne imunizacije. Moćnici u Seattleu više ne moraju tražiti prečace kroz indijska plemena; domaći su im sustavi širom otvorili vrata, pretvarajući zakone vlastite države u mehanizam sile koji provodi njihove globalne vizije.
Ovo je priča o ponosu, moći i potpunom slomu morala jedne elite koja vjeruje da joj bogatstvo daje pravo da upravlja ljudskim životima bez ikakve odgovornosti. Sustav može zataškati devedeset posto svega, može cenzurirati tekstove i proglašavati sumnju heretičkom. Ali suze onih majki na prašnjavim cestama Indije ostaju vječni, neizbrisivi dokaz o tome što se dogodi kada dopustimo da nam tehnokrati i milijarderi kroje definiciju humanosti.
