Pitanja su bila ova četiri, doslovno: jesu li zaključci u knjizi točni; ako jesu, komentirajte ih; ako nisu – uputite me na dokaze da nisu; i imate li još nešto važno za dodati. Uz to sam obećao da ću svaki odgovor objaviti u cijelosti, i to sam obećanje ispunio. Svima sam 18. veljače poslao i podsjetnik.

Neki su odgovorili. Neki su odgovorili tek nakon dva podsjetnika. Većina nije odgovorila ništa. Tko želi znati tko je što odgovorio – a odgovori su, vjerujte mi, poučniji od šutnje – neka pročita cijeli članak. Link je u prvom komentaru.

Ovo pišem iz jednog razloga. Kad se jednom bude ozbiljno raspravljalo o odgovornosti za ono što se radilo tijekom pandemije a vjerujem da hoće – nitko s ovog popisa neće se moći pozvati na to da nije znao. Znaju od 10. veljače 2023. Ne zato što ja tako kažem, nego zato što postoji pisani trag: datum slanja, adresa, prilog i pitanje na koje se moglo odgovoriti. Neznanje se može oprostiti. Uredno zaprimljeno pa odloženo pismo ne može.

Ispod je kratki isječak iz emisije „Pfizerovi dokumenti, drugi dio” iz veljače 2023. – dio u kojem govorimo upravo o trudnicama i dojiljama.

Da budem pošten do kraja, jer drukčije ne znam: Faucijeve poruke ne dokazuju da cjepivo uzrokuje pobačaje i ja to ne tvrdim. One dokazuju nešto drugo – da su ljudi koji su donosili preporuke privatno znali da nemaju podatke, a javno govorili kao da ih imaju. To je pitanje informiranog pristanka. I to je pitanje koje sam hrvatskim institucijama postavio prije tri i pol godine.