Ulbrich ističe da smjernicama za mRNA “cjepiva” nedostaju ključne informacije (npr. o veličini doze). To se ne odnosi samo na “klasične” mRNA proizvode, već i na genske injekcije saRNA. S obzirom na to da takve genske injekcije u biti otimaju ljudske stanice, pretvarajući ih u tvornice antitijela (slično tvornicama proteina šiljaka koje se koriste u cjepivima protiv COVID-19), ovo je kritično pitanje. Odvjetnik se usredotočuje na tri ključna područja:

1. Kvantitativna in vivo farmakokinetika amplifikacije.Koji je faktor amplifikacije između primijenjene doze i stvarne količine mRNA prisutne u tkivu? Koliko je varijabilan između pojedinaca, dobnih skupina i primatelja s prethodnim imunološkim stanjima ili prethodnim bolestima? Kolika se količina antigena zapravo proizvodi i kada proizvodnja prestaje? Prihvatljivi kriteriji za to još ne postoje.
2. Do kojih tkiva dopire LNP-pakirani saRNA kompleks? Koliko dugo tamo perzistira? Kod životinja se ovo pitanje postavlja i za reproduktivne organe i tkivo mliječne žlijezde – ključna riječ: prijenos mlijekom.
3. Širenje u okolišu.Izlučuju li se komponente cjepiva – lipidi, intaktna saRNA, eksprimirani antigen – putem izmeta, urina, sline ili mlijeka? Što to znači u štali, na pašnjaku, u hranidbenom lancu? Smjernice o dobrobiti životinja, koje su izričito namijenjene i domaćim životinjama, ne sadrže spomen o tome.

S obzirom na to da bi se takva saRNA „cjepiva“ u budućnosti mogla davati i domaćim i farmskim životinjama u Europi, ova su pitanja važna. Uostalom, takvi pripravci – bilo gutanjem, izlučivanjem ili kontaktom s izmetom – mogu utjecati i na ljudsko zdravlje.