EU komisija pretvorila je cijepljenje protiv Covida u najunosniji mogući poslovni model.
U odgovoru na upit zastupnika Slobodarske stranke u Europskom parlamentu Geralda Hausera, Europska komisija priznaje da se 2020. ulagalo u cjepiva protiv koronavirusa prije nego što je bilo moguće predvidjeti hoće li pripravci biti uspješni. Istodobno se nastojalo smanjiti rizike od odgovornosti za proizvođače. Hauser oštro kritizira takav pristup: time su stvoreni golemi poticaji za farmaceutsku industriju. Rizici su, s druge strane, prebačeni na društvo.
Zastupnik Slobodarske stranke u Europskom parlamentu Gerald Hauser u međuvremenu je poznat po svojim kritičkim upitima upućenima Europskoj komisiji. Na njegov upit „Ugovor između Komisije i Moderne: otvorena pitanja o odgovornosti i učinkovitosti“ sada su dostupni službeni odgovori Europske komisije, kako je objavio u aktualnom priopćenju.
Hauser komentira: „Ovi odgovori imaju težinu! Europska komisija sama potvrđuje da se 2020. ulagalo u cjepiva protiv bolesti COVID-19 prije nego što je bilo sigurno hoće li predmetna cjepiva biti uspješna. Istodobno se nastojalo smanjiti rizike odgovornosti za proizvođače. Time su stvoreni maksimalni poticaji za farmaceutsku industriju, dok je opća javnost preuzela znatne rizike.“
Hauser je, između ostalog, želio od Europske komisije doznati je li već 2019. znala za nadolazeću pandemiju. Povod tome bile su izjave glavnog izvršnog direktora Moderne Stéphanea Bancela, prema kojima se njegova tvrtka već 2019. pripremala za pandemiju 2020. godine i proizvodnju milijardi doza cjepiva. „Komisija se nije podrobnije osvrnula na te izjave i samo je objasnila da – za razliku od Bancela, odnosno Moderne – nije bila upoznata s time da će 2020. doći do pandemije“, navodi Hauser.
Međutim, posebno je sporna izjava Komisije o ulaganjima i odgovornosti. Hauser citira službeni odgovor: Ulaganja su „doista izvršena prije nego što je bilo sigurno hoće li predmetna cjepiva biti uspješna“. Istodobno su države članice bile spremne „smanjiti rizike za proizvođače povezane s odgovornošću za štetne učinke“ kako bi se stvorili dovoljni poticaji za ulazak na tržište.
Hauser zaključuje: „To jednostavno znači: rizik je prebačen na društvo, dok se prodaja poticala! To nije uobičajeni poduzetnički rizik.
Opća javnost preuzela je rizike kako bi farmaceutske tvrtke dobile poticaj za što brži ulazak na tržište.“ No je li opća javnost ikada na to pristala?
Hauser pita: „Zašto su prihvaćeni takvi ugovorni uvjeti? Tko je odlučio da opća javnost treba preuzeti rizike? I zašto je ovaj sustav bio toliko zaštićen?“ Najavljuje još jedan upit: „To je ono što želim doznati od Europske komisije sljedećim upitom.
Riječ je o milijardama eura poreznog novca, o odgovornosti i, naposljetku, o zdravlju građana. Javnost ima pravo doznati tko je donio te odluke i kome su one zapravo koristile.“
