Roditelji u Crnoj Gori održali prosvjed i najavili blokade vrtića, ako cjepivo i dalje ostane obvezno.
Postoje trenuci kada roditelj jednostavno mora ustati i reći: dosta.
Ne zato što misli da zna više od liječnika. Ne zato što odbacuje znanost. I ne zato što želi ugroziti bilo čije dijete. Nego zato što osjeća da je granica prijeđena — granica nakon koje se o njegovu djetetu odlučuje bez njega.
Upravo su zbog toga roditelji izašli pred Ustavni sud u Crnoj Gori na prosvjed pod nazivom „Djeca imaju pravo na vrtić. Roditelji imaju pravo izbora“, u organizaciji nevladine udruge Luča slobode.
Njihova poruka nije bila tiha, a nije bila ni osobito komplicirana: žele imati pravo glasa kada se odlučuje o njihovoj djeci.
Prosvjed je održan u vrijeme javne rasprave pred Ustavnim sudom o cijepljenju kao uvjetu za pohađanje vrtića. Raspravu su građani mogli pratiti putem televizijskih prijenosa i YouTube kanala Suda.
A ispred Suda okupili su se oni koji smatraju da je ovakva politika otišla predaleko.
„Kada imate dijete koje je vraćeno iz vrtića, onda svaki zakon pada u vodu“, poručio je jedan od roditelja za RTCG.
Možemo se slagati ili ne slagati s njihovim stavovima o cijepljenju. Možemo raspravljati o epidemiologiji, medicinskim preporukama i javnom zdravlju. Ali jednu stvar ne bismo smjeli izgubiti iz vida: iza svake takve odluke nalazi se stvarna obitelj i stvarno dijete.
I roditelj koji pita nije neprijatelj.
Roditelj koji traži objašnjenje nije neznalica.
Roditelj koji želi znati što se preporučuje njegovu djetetu, zašto se preporučuje i tko preuzima odgovornost za odluku — nije netko koga treba ušutkati.
Naprotiv.
Takva pitanja trebala bi biti početak ozbiljnog razgovora.
Jedan od roditelja na prosvjedu upravo je to naglasio, ističući da roditelji propituju službene stavove i traže odgovore koje smatraju nedovoljno jasnima.
Novak Raičković otišao je korak dalje i postavio pitanje koje bi trebalo natjerati svaku instituciju da zastane:
„Kako može da ima neko bilo kakvo veće pravo nad mojim djetetom nego ja?“
To je srž cijelog sukoba.
Gdje završava roditeljska odgovornost, a počinje ovlast države?
I kada se ta dva prava sudare — tko ima posljednju riječ?
Roditelji su ti koji s djetetom žive svaki dan. Oni ga vode liječniku. Oni ostaju budni kada ima temperaturu. Oni snose svakodnevnu emocionalnu i praktičnu odgovornost za njegov život. Upravo zato razumljivo je da dio roditelja želi imati osjećaj da nisu tek posljednja karika u lancu odluke koju je netko drugi već donio.
Nikola Milošević upozorio je na ono što smatra nedostatkom sustava — nedovoljno informiranja, edukacije i jasnih odgovora o odgovornosti institucija.
I možda je upravo tu najvažnija riječ cijele ove priče: povjerenje.
Povjerenje se ne može narediti.
Ne može se propisati zakonom.
Ne nastaje zato što institucija kaže: „Vjerujte nam.“
Povjerenje se gradi tako da roditelj može postaviti pitanje, a da zbog njega ne bude ismijan. Tako da može izraziti strah, a da ga se ne proglasi neprijateljem. Tako da može tražiti dodatno objašnjenje, a da mu se ne odgovori autoritetom umjesto argumentom.
Naravno, javno zdravlje također je stvaran interes i medicinske odluke ne mogu se temeljiti samo na pojedinačnim dojmovima ili strahovima. Ali upravo zato institucije imaju dodatnu odgovornost — objasniti svoje odluke, pokazati na čemu ih temelje i omogućiti otvorenu raspravu.
Jer ako želite da roditelj vjeruje sustavu, morate mu pokazati da sustav vjeruje dovoljno roditelju da mu odgovori na pitanja.
Na prosvjedu je govorio i Lazar Lukovac, koji smatra da cijepljenje treba biti stvar izbora te da roditelji trebaju imati mogućnost odlučivati o medicinskim postupcima koji se tiču njihove djece.
Njegovi stavovi mogu biti predmet ozbiljne rasprave. Kao i stavovi svih drugih sudionika ove debate.
Ali upravo je to demokracija.
Ne znači da svi moraju misliti isto.
Znači da i onaj s kojim se ne slažemo ima pravo govoriti.
Zato roditelje koji su se okupili ispred Ustavnog suda ne treba promatrati samo kroz prizmu pitanja oko kojega se spore. Treba ih promatrati i kao građane koji su odlučili izaći iz dnevnog boravka, iz privatnog razgovora i iz anonimnosti društvenih mreža te svoju zabrinutost iznijeti pred instituciju kojoj vjeruju dovoljno da od nje traže odgovor.
Možda ćemo se s njihovim zaključcima složiti.
Možda nećemo.
Ali njihov zahtjev da budu saslušani nije nešto čega bi se društvo trebalo bojati.
Jer kada je riječ o djeci, roditelji ne bi smjeli biti posljednji koje se pita.
Trebali bi biti među prvima.
A ako država od roditelja traži da prihvate određenu odluku, onda je najmanje što im duguje — otvoren, pošten i argumentiran razgovor.
Jer dijete nije statistika.
Nije broj u tablici.
Nije administrativna stavka.
I nije nečiji tuđi projekt.
Za svoje roditelje ono je cijeli svijet.
Zato je njihovo pitanje legitimno: imamo li pravo biti pitani kada se odlučuje o našoj djeci?
Na to pitanje ne bi trebalo odgovarati šutnjom.
Ispred Ustavnog suda Crne Gore u toku je protest pod nazivom "Djeca imaju pravo na vrtić. Roditelji imaju pravo na izbor", čiji učesnici protestuju protiv vakcinacije kao uslova za boravak djece u vrtiću.
— RTCG (@RTCGme) September 15, 2026
Protest organizuje NVU Luča slobode, a održava se u vrijeme kada se u… pic.twitter.com/ikQn18VJvZ
