Depopulacija koju globalna oligarhija uvelike provodi, neće spasiti ni ljude, ni planet.
Posljednjih godina pojavio se trend u ekološkom razmišljanju koji stavlja stanovništvo u središte ekoloških kriza. Neki aktivisti – uključujući one povezane s Extinction Rebellion i Stop Having Kids Movementom u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Državama – zauzimaju antinatalističke stavove, tvrdeći da je odluka da se nema djecu smislen odgovor na klimatske promjene. Obrazloženje je na prvi pogled jasno i uvjerljivo: manje ljudi trebalo bi značiti manju potrošnju, manje emisija i više prostora za oporavak prirode.
Međutim, pri detaljnijem ispitivanju, ovaj argument gubi svoju uvjerljivost. Sama depopulacija nije ni dovoljno ni pouzdano rješenje za ekološke probleme. Nakon što uzmemo u obzir pitanja vremena, infrastrukture i korištenja zemljišta, veza između smanjenja broja stanovnika i poboljšanja okoliša pokazuje se mnogo slabijom nego što se čini.
Prvi problem leži u pitanju vremena.
Klimatske promjene smatraju se hitnim izazovom koji se mora riješiti u sljedećih nekoliko desetljeća. Međutim, pad stanovništva događa se tijekom mnogo duljeg vremenskog horizonta. Čak i ako bi stopa nataliteta danas naglo pala, ukupna populacija ostala bi visoka desetljećima – zbog demografske inercije. Mnoge sadašnje generacije nastavit će živjeti, trošiti i proizvoditi emisije upravo u vrijeme kada je djelovanje u području klime najvažnije.
Utjecaj smanjenja stope nataliteta na emisije tijekom relevantnog vremenskog okvira stoga je minimalan. Klimatsko i ekonomsko modeliranje pokazuje da čak i velike razlike u dugoročnoj veličini populacije dovode do vrlo malih razlika u predviđenom globalnom zatopljenju. Ovaj zaključak je teško izbjeći. Demografske promjene događaju se presporo da bi imale značajan utjecaj na klimatske ishode u bliskoj budućnosti. Ono što je u konačnici važno nije rast stanovništva, već brzina kojom gospodarstva inoviraju i razvijaju tehnologije koje smanjuju njihovu ovisnost o emisijama stakleničkih plinova.
Ponekad se tvrdi i da zemlje koje doživljavaju pad stanovništva također doživljavaju pad potrošnje energije. Međutim, taj se odnos često pogrešno tumači. Pad potrošnje energije obično je rezultat ekonomske stagnacije ili recesije, a ne demografskih promjena samih po sebi. Kada se gospodarstva usporavaju, industrijska proizvodnja pada, ulaganja slabe, a potrošnja pada. Iako ovi uvjeti mogu smanjiti ukupnu potrošnju energije, to čine kao rezultat smanjene gospodarske aktivnosti – ne samo zato što ima manje ljudi. Manja potražnja za energijom stoga može odražavati gospodarski pad, a ne istinsko strukturno poboljšanje stanja okoliša.
Međutim, pad broja stanovnika može donijeti neučinkovitosti koje djeluju u suprotnom smjeru. Kućanstva se obično smanjuju kako se broj stanovnika smanjuje, a zgrade se koriste manje intenzivno. Kuća u kojoj je nekoć živjela cijela obitelj u budućnosti može biti zauzeta samo jednom osobom – a ipak će joj i dalje biti potrebna gotovo ista količina grijanja, rasvjete i održavanja. Potrošnja energije se stoga raspoređuje među manjim brojem ljudi, povećavajući se po osobi.
Sličan obrazac vidljiv je i u području infrastrukture
Prometni sustavi, komunalne usluge i infrastruktura obično su dizajnirani za veće populacije. Kada se broj korisnika smanji, ovi sustavi se rijetko smanjuju istom brzinom. Umjesto toga, oni nastavljaju raditi ispod kapaciteta – često s tehnološki zastarjelom opremom koja se ne zamjenjuje jer su ekonomski poticaji slabiji. U tim uvjetima, ukupna potrošnja energije možda neće pasti onoliko koliko se očekuje, a svaki preostali stanovnik može snositi sve veći udio te potrošnje.
Depopulacija ne dovodi automatski do veće energetske učinkovitosti – a u nekim slučajevima može čak i produbiti neučinkovite obrasce potrošnje.
Pitanje bioraznolikosti donosi još jedan sloj složenosti cijeloj temi
Rašireno je očekivanje da će se, kako se stanovništvo smanjuje, zemlja napuštati i da će je priroda postupno ponovno zauzeti. Međutim, iskustvo Japana – jednog od najupečatljivijih primjera dugoročne depopulacije – sugerira da je ovaj ishod daleko od zajamčenog.
U širokom rasponu vrsta i ekosustava, gubitak bioraznolikosti nastavlja se bez obzira na to raste li ljudska populacija ili opada.
Ključni faktor je način korištenja zemljišta
U područjima pogođenim depopulacijom, poljoprivredno zemljište se jednostavno ne vraća u šumsko ili prirodno stanište. Neka područja propadaju, druga se prodaju za razvoj ili reorganiziraju u intenzivnije oblike poljoprivrede. Urbano izgrađena područja često se šire čak i u područjima s opadajućim stanovništvom, dok se poljoprivredno zemljište gubi bez da ga zamijeni ekološki bogato stanište. Ovi trendovi narušavaju prirodne procese, poput sukcesije i pošumljavanja, koji bi inače podržali obnovu bioraznolikosti. Umjesto da se priroda postupno vraća, krajolici postaju fragmentirani i nestabilni – a ekološka regeneracija je ozbiljno ograničena.
Ovo pomaže razjasniti ključnu točku. Bioraznolikost se ne oporavlja samo zato što se smanjuje broj ljudi. Ovisi o tome kako se upravlja zemljištem, kako se štite ekosustavi i stvaraju li se uvjeti za dugoročne ekološke procese. Bez ciljane intervencije, sama depopulacija može vrlo malo učiniti u preokretanju gubitka bioraznolikosti.
Japansko demografsko iskustvo potvrđuje ovo zapažanje. Kao što pokazuje rad Petera Matanlea o „dividendi depopulacije“, pad stanovništva ne donosi automatski nikakve koristi za okoliš. Ishodi ovise o tome kako društva reagiraju na taj fenomen. U Japanu je ruralna depopulacija često dovodila do erozije tradicionalnih praksi upravljanja zemljištem koje su nekoć održavale raznolike ekosustave, dok urbana područja i dalje koncentriraju gospodarsku aktivnost i korištenje resursa. Ekološke promjene stoga oblikuje manji broj ljudi nego sustavi u kojima žive.
Svi ovi dokazi upućuju u istom smjeru. Depopulacija može utjecati na pritiske na okoliš tijekom vrlo dugih vremenskih razdoblja – ali ne rješava njihove temeljne uzroke. Klimatske promjene prvenstveno potiču energetski sustavi i industrijska aktivnost, dok gubitak bioraznolikosti oblikuju obrasci korištenja zemljišta i pristupi ekološkom upravljanju. Nijedan od ovih problema ne može se riješiti jednostavnim smanjenjem broja ljudi.
Privlačnost antinatalističkog razmišljanja leži u njegovoj jednostavnosti. Nudi jasan i individualno pristupačan odgovor na složen globalni problem. Ali upravo ta jednostavnost zavarava. Izazovi zaštite okoliša su inherentno strukturni – ne samo demografski. Bez promjena u načinu na koji proizvodimo energiju, organiziramo infrastrukturu i upravljamo zemljištem, manje populacije neće automatski dovesti do održivijeg svijeta.
U konačnici, glavno pitanje nije koliko ljudi živi u svijetu, već kako odlučuju živjeti. Sama depopulacija je previše spora, previše neizravna i previše nepredvidiva da bi poslužila kao smisleno rješenje za ekološke krize s kojima se danas suočavamo.
