Režimski znanstvenici kažu da moramo prepoloviti svjetsku populaciju na samo 4 milijarde kako bismo spasili planet.
Elita želi smanjiti svjetsku populaciju pod svaku cijenu. Jedna metoda bi bila genocid, očito pod nekim racionalnim izgovorom, a možda smo već vidjeli probni balon s Covidom-19. Drugi način bi bio psihološki pripremiti ljude za drastične programe socijalnog inženjeringa zastrašujućim pričama poput ove.
Možda zvuči kao zli plan opakog negativca, ali znanstvenici sada kažu da moramo prepoloviti svjetsku populaciju kako bismo spasili planet.
U posljednjih 100 godina svjetsko se stanovništvo naglo povećalo s manje od dvije milijarde na 8,3 milijarde ljudi, piše William Hunter.
Međutim, istraživači smatraju da naš planet više neće moći još dugo podnositi ovakav eksplozivan rast.
U prijedlogu koji će ljubitelje filmova podsjetiti na plan Thanosa iz filma Avengers: Infinity War, istraživači sada predlažu da se broj stanovnika do 2200. godine „smanji“ na četiri milijarde.
Za razliku od trenutačnog uništenja prikazanog u tom filmu, istraživači navode da bi se to moglo ostvariti postupnim smanjenjem broja stanovnika.
Smatraju da bi se najveći dio te promjene mogao postići jednostavno omogućavanjem ženama u zemljama s niskim prihodima pristup uslugama planiranja obitelji.
Ako bi se svjetsko stanovništvo tijekom sljedećih 200 godina moglo smanjiti, to bi moglo ublažiti pritisak čovječanstva na okoliš i osigurati dovoljno resursa za sve.
U svom radu, objavljenom u časopisu Sustainable Development, istraživači pišu:
„Prijelaz prema manjoj i održivoj populaciji ne bi oduzeo milijarde dodatnih života, nego bi osigurao da uvjeti budu povoljni kada ti ljudi budu postojali.“
Istraživači tvrde da globalni rast stanovništva predstavlja problem za koji ne postoji jednostavno rješenje.
Ističu da je ukupni utjecaj ljudi na planet jednak pojedinačnom utjecaju svake osobe pomnoženom s brojem ljudi na Zemlji.
Budući da utjecaj po stanovniku u pogledu potrošnje prirodnih resursa i stvaranja otpada ne pokazuje znakove smanjenja, istraživači smatraju da je smanjenje broja stanovnika jedini način da se spriječi daljnji rast ukupnog utjecaja čovječanstva.
Istraživači su analizirali povezanost između svjetskog stanovništva i različitih pokazatelja održivosti.
Utvrdili su da se tijekom posljednjih 50 godina, u razdoblju u kojem se broj stanovnika udvostručio, emisija ugljikova dioksida (CO₂) povećala za više od dva puta, bioraznolikost se na globalnoj razini smanjila za više od polovice, a potrošnja energije utrostručila.
U istom razdoblju globalno su se više nego učetverostručili iskorištavanje mineralnih sirovina i uporaba pesticida.
„Naš zajednički utjecaj na ekosustave planeta postao je golem i neodrživ“, pišu istraživači.
Iskorištavanje mineralnih sirovina u posljednjih se 50 godina učetverostručilo, dok se ljudska populacija u istom razdoblju udvostručila. Istraživači sada smatraju da takav rast nije održiv.
Povrh svega, sadašnje prognoze upućuju na to da će svjetsko stanovništvo u budućnosti nastaviti rasti.
Prema konzervativnim procjenama, broj stanovnika svijeta mogao bi do 2100. godine dosegnuti 11,4 milijarde, što bi moglo dovesti do katastrofalnih posljedica.
Na temelju sadašnjih trendova, to bi rezultiralo svijetom s „gotovo dvostruko većim emisijama CO₂, potrošnjom energije i uporabom pesticida te četverostruko većom količinom plastičnog otpada“.
Broj stanovnika mogao bi biti i veći, budući da nedavno istraživanje Sveučilišta Flinders sugerira da bi do kraja 2070-ih na Zemlji moglo živjeti čak 12,4 milijarde ljudi.
Iako se to možda ne čini privlačnim rješenjem, više skupina istraživača sada je uvjereno da je ono apsolutno nužno kako bi se spriječilo potpuno preopterećenje ograničenih resursa planeta.
„Postupno zaustavljanje i preokretanje rasta stanovništva, uz smanjenje utjecaja po stanovniku, strategija je koja koristi i prirodi i ljudima.“
„To će smanjiti pritisak na prirodne resurse, ublažiti siromaštvo u regijama s visokom stopom nataliteta zahvaljujući manjim obiteljima, smanjiti onečišćenje, umanjiti sukobe oko resursa i migracija te poboljšati kvalitetu života u gusto naseljenim područjima.“
Za razliku od nekih strategija ograničavanja broja stanovnika, poput kineske politike jednog djeteta, koju opisuju kao katastrofalnu, istraživači naglašavaju da se to može postići bez prisile ili obveznih mjera.
Umjesto toga, smatraju da će osnaživanje žena da same odlučuju o tome koliko će djece imati dovesti do pada stope fertiliteta na razinu jednostavne reprodukcije ili ispod nje.
„Kada žene imaju slobodu odlučiti koliko djece žele imati, stope fertiliteta obično padaju na razinu jednostavne reprodukcije ili ispod nje, često vrlo brzo“, pišu istraživači.
Zanimljivo je da postoje praktični podaci koji podupiru te tvrdnje.
Primjerice, u Iranu je uvođenje usluga planiranja obitelji dovelo do smanjenja prosječnog broja djece po ženi s 4,08 u 1992. godini na samo 1,94 u 2001. godini, što je ispod razine jednostavne reprodukcije od 2,1.
I Južna Koreja uspjela je u samo 12 godina smanjiti stopu fertiliteta s 4,07 na 1,92, nakon što su 1972. godine uvedene usluge planiranja obitelji.
Trenutačno oko 200 milijuna žena nema pristup nikakvom obliku planiranja obitelji, što dovodi do iznimno visokih stopa fertiliteta koje bi se ciljanim mjerama mogle smanjiti.
No čak i kada bi se rast stanovništva mogao usporiti bez prisile, takve bi metode i dalje izazivale kontroverze.
Gospodarski rast usko je povezan s raspoloživošću mladog stanovništva radne dobi, a pad nataliteta predstavlja prijetnju toj osnovi.
Primjerice, u Južnoj Koreji osobe starije od 65 godina već čine 20,7 posto stanovništva.
Prema procjenama Međunarodnog monetarnog fonda, daljnje starenje stanovništva moglo bi do 2050. godine smanjiti radnu snagu za više od četvrtine, što bi dovelo do prosječnog godišnjeg pada potencijalnog gospodarskog rasta za 0,67 postotnih bodova.
Ako bi se taj trend ponovio u većem dijelu svijeta, mogao bi usporiti neprekidan rast svjetskog gospodarstva.
Prema mišljenju istraživača, to bi ipak mogla biti cijena koju vrijedi platiti kako bi se spasio planet.
Stručnjaci pišu:
„Neprestano povećavanje blagostanja i potrošnje nije ekološki održivo, a što se naša društva prije suoče s tom neugodnom istinom, to bolje.“
