Andrija Klarić otkriva kako će u praksi izgledati digitalni euro i koliko je on zapravo loš po sve nas.
Digitalni euro možda dolazi, ali s njim dolazi i novo pitanje: koliko ćemo platiti svojom privatnošću? Europska središnja banka tvrdi da je privatnost temeljno pravo.
Ali u isto vrijeme priznaje: digitalna plaćanja znače manje privatnosti nego gotovina. Osnovni scenarij digitalnog eura predviđa model sličan današnjim karticama gdje banke i posrednici vide vaše podatke.
ECB tvrdi da će imati pristup samo agregiranim i anonimiziranim informacijama, ali u stvarnosti, posrednici znaju tko ste, što kupujete, kada i gdje.
Što je s potpunom privatnošću? Postoji opcija: offline transakcije. One navodno omogućuju potpunu anonimnost bez pristupa ni posrednicima ni centralnoj banci.
Ali ECB priznaje da bi takve transakcije bile ograničene zbog rizika od zloporabe. Drugim riječima, potpuna privatnost se dozvoljava, ali samo za sitniš.
Ključno pitanje glasi: Koja je željena ravnoteža između visokog standarda privatnosti i ostalih politika EU-a?
Odgovor nije tehnički već politički. ECB kaže da može omogućiti višu razinu privatnosti ako to politika želi. Ali gdje je granica između zaštite građana i želje države za uvid u svaki novčani tok?
Ako se odlučimo za digitalni euro, moramo znati: Hoće li nam privatnost biti dar ili iluzija? Hoće li postojati pravo na nevidljivost ili samo mogućnost da ponekad budemo nevidljivi?
Digitalni euro može biti alat slobode ili alat kontrole. Odluka nije u rukama tehnologa, već u rukama politike. Vrijeme za razgovor o granicama je sada. Jer ejdnom kad linija bude povučena, teško ju je pomaknuti natrag.
