Jer, internet je ispao kao kućni ljubimac koji ti pobjegne iz dvorišta i počne se pariti po susjedstvu, stvarajući cijelu vojsku novih “nekontroliranih” primjeraka. Zamišljen je kao mreža koja preživljava nuklearni udar, što znači — nema centralnog prekidača. Kad jednom pustiš informaciju u opticaj, možeš je pokušati cenzurirati, ali uvijek će negdje isplivati. I to ne samo negdje — nego baš tamo gdje ne želiš.

Oni su mislili: “Dajmo im zabavu, mačke i recepte, a mi ćemo pratiti tko što klikne.”

Mi smo rekli: “Hvala, uzet ćemo i mačke, ali i vaše prljavo rublje, e-mailove i snimke koje ste htjeli sakriti od nas.”

Internet je stvorio novu vrstu gerilskog ratnika — čovjeka s mobitelom. Prije su dokumenti curili iz arhiva kamionima. Danas je dovoljan jedan USB ili mobitel u džepu. Snowden, Assange, WikiLeaks… to nisu iznimke, to su simptomi.

Koji je stoga najveći problem za arhitekte kontrole? Ljudska znatiželja i inat. Ista ona osobina koja će te navesti da guglajući recept za palačinke završiš na forumu o starim civilizacijama, slobodnoj energiji i lažiranju povijesti.

Danas, naravno, moćnici pokušavaju zatvoriti sva moguća vrata kroz koja protječu informacije koje oni žele skriti od ostatka svijeta. Pokušavaju sve što je u njihovoj moći da spriječe ljude u traženju istine. U tijeku je centralizacija platformi, najstroža AI cenzura, neopravdano proglašavanje sadržaja dezinformacijama, uklanjanje objava s društvenih mreža, optuživanje korisnika društvenih mreža za “kršenje pravila zajednice”… Ali, kasno je. Internet je već stvorio globalnu mrežu ljudi koji znaju da iza svakog narativa postoji pitanje: “A što ako nije baš tako kako nam govore da jest?”

Možda jednoga dana i ugase ovu verziju interneta i puste u pogon “sigurnu” verziju 2.0. Ali dok se to ne dogodi, svaki put kad pošalješ, pročitaš ili podijeliš nešto što ruši njihovu priču — sjeti se: ovo je njihova pogreška, a naša prilika. I zato, drži oči otvorene, pamet upaljenu i konekciju stabilnu.