Digitalni euro ulazi u novu fazu u kojoj Bruxelles preuzima kontrolu nad novcem.
Godinama je digitalni euro Europska središnja banka (ESB) predstavljala samo kao modernu i praktičnu alternativu novčanicama i kovanicama. Sada se otvoreno priznaje da je projekt namijenjen odgovoru na dominaciju američkih tvrtki. Prema podacima samog ECB-a, Visa i Mastercard obrađuju 61% plaćanja karticama u eurozoni, a upravo toj ovisnosti Bruxelles želi stati na kraj.
Odbor Europskog parlamenta za ekonomsku i monetarnu politiku (EKON) usvojio je 23. lipnja pregovaračko stajalište o zakonodavnom paketu za digitalni euro s 43 glasa za i 14 protiv. Iako se još ne radi o konačnom zakonu, očekuje se da će se konačni dogovor s Vijećem postići do kraja 2026., dok bi provedba mogla započeti tek od 2029.
Projekt, koji je ESB prethodno opravdavao kao pitanje praktičnosti u odnosu na gotovinu, sada je u izjavi Europskog parlamenta predstavljen kao stvarna europska opcija plaćanja, s ciljem suprotstavljanja dominaciji velikih američkih tvrtki za plaćanje. To bi moglo predstavljati novu eskalaciju napetosti u transatlantskim odnosima.
Dominacija Vise i Mastercarda u prekograničnim transakcijama u Europi donosi milijarde eura naknada. Njeno smanjenje oslabilo bi dolar, predstavljalo ekonomski gubitak za američke tvrtke i ugrozilo jedan od instrumenata američkog utjecaja u svijetu. Bez obzira na ishod ovog sukoba blokova, cijenu odgovora koji je odabrao Bruxelles prvo će platiti europski građani.
Ovaj razvoj događaja pokazuje sve protekcionističkiji pristup Europske unije u području tehnologije, što se vidi kroz Zakon o digitalnim tržištima i nedavni Paket tehnološkog suvereniteta. Otvorena konkurencija i privatne inovacije postaju sve teže.
Pod izlikom zaštite europskog suvereniteta, Bruxelles je odlučio stvoriti centraliziranu javnu infrastrukturu. Ali novac nije samo infrastruktura. To je sredstvo kojim država i građanin svakodnevno određuju granice osobne slobode. Stoga se od samog početka rasprave o digitalnom euru pojavljuje posebno opasan smjer razvoja.
Prema sada usvojenom pregovaračkom stajalištu, građani neće odlučivati koliko digitalnih eura mogu posjedovati, već Europska komisija, na preporuku ESB-a. Očekuje se da bi ograničenje moglo biti oko 3000 eura, podložno periodičnim revizijama.
Osim toga, tvrtkama neće biti dopušteno držati sredstva u digitalnim eurima dulje od 24 sata, osim primljenih plaćanja, koja bi se morala automatski prenijeti nakon tog razdoblja.
To sprječava tvrtke da koriste digitalni euro za upravljanje novcem, pohranjivanje likvidnih rezervi ili svakodnevno plaćanje dobavljačima i zaposlenicima.
Ovim pravilom Bruxelles jača centraliziranu državnu kontrolu i značajno smanjuje korisnost digitalnog eura za poslovni sektor. Tvrtke gube slobodu izbora i fleksibilnost.
Ograničenja vlasništva nad novcem i ograničenja za tvrtke, iako šokantna za zagovornike slobode, nisu nova ideja. Ugrađena su u projekt digitalnog eura od samog početka.
U zakonodavnom prijedlogu Europske komisije iz 2023., ESB i Bruxelles otvoreno su priznali da će postojati ograničenja u pogledu količine digitalnih eura koje svaki građanin može posjedovati, navodeći kao razlog “zaštitu financijske stabilnosti” i sprječavanje isplate iz poslovnih banaka.
Novost, dakle, nije sam princip, već njegova primjena. Ono što je 2023. bila samo mogućnost, sada postaje konkretna odluka, donesena bez obzira na želje samih građana.
Ova pravila slijede istu logiku centralizirane kontrole koja postoji u kineskoj digitalnoj valuti, digitalnom juanu (e-CNY). U kineskom sustavu postoji mogućnost dobivanja većih limita u zamjenu za pružanje više osobnih podataka i manje privatnosti.
To je model “slojevite privatnosti”, gdje sloboda uvijek ustupa mjesto većoj državnoj kontroli.
Dakle, Europa, u pokušaju smanjenja ovisnosti o američkim tvrtkama za plaćanje u ime “europskog suvereniteta”, umjesto jačanja privatne konkurencije i liberalizacije tržišta, uvodi model državne kontrole koji je Kina već razvila.
Iako ESB javno poriče da će digitalni euro biti programabilna valuta, takva tehnološka i centralizirana rješenja uvijek ostavljaju mogućnost uvođenja uvjetnih funkcija u budućnosti.
Novac može imati rok trajanja, biti podložan određenim uvjetima ili se pratiti, što ga čini mnogo moćnijim instrumentom javne politike nego što je gotovina ikada bila.
Kako bi se borila protiv navodne ovisnosti o Sjevernoj Americi, Europa stvara još opasniju unutarnju ovisnost, u kojoj novac prestaje biti sredstvo osobne slobode i otvorenog tržišta, a postaje alat kontrole i geopolitičke konkurencije.
U konačnici, digitalni euro ne oslobađa Europu, ne modernizira je niti pojednostavljuje plaćanja. On samo mijenja tko ima kontrolu, prebacujući je s američkih privatnih tvrtki na europske javne institucije, a istovremeno tu kontrolu dodatno proširuje.
Bit ovog projekta otkriva dubok civilizacijski izbor: novac prestaje prvenstveno pripadati pojedincima, dok država dobiva moć određivanja granica financijske slobode.
Bruxelles ne samo da ugrožava slobodu svojih građana, već riskira i dodatno zaoštravanje transatlantskih odnosa. Izravan izazov dominaciji američkih platnih divova i globalnoj infrastrukturi dolara Washington teško da će ignorirati.
Što se više novac pretvara u instrument javne politike i geopolitičkog sukoba, to je manje prostora za osobnu slobodu i otvorena tržišta.
