Europski digitalni novčanik s identifikacijskim podacima stiže ove godine: Privatnost neće biti zajamčena.
Kako se godina bliži kraju, sve bi zemlje EU-a već trebale imati uspostavljen vlastiti sustav digitalnog identiteta, koji će potom biti uključen u Europski digitalni novčanik (eID).
Kod nas se taj digitalni identitet naziva e-dokumenti ili e-osobna iskaznica, a drugdje digitalni dokument, digitalni ID i slično. Iako se ti novi dokumenti u različitim zemljama donekle razlikuju, jedno im je zajedničko: nužni su za uvođenje digitalne valute.
I, naravno, funkcioniraju tako da se na njih može povezati bilo što. Dakle, osim svih uobičajenih dokumenata (osobne iskaznice, vozačke dozvole, putovnice), trebali bi sadržavati i podatke o obrazovanju, zaposlenju, zdravstvenom kartonu, kreditnim karticama, bankovnom računu, potvrdi o cijepljenju i bezbroj drugih podataka.
U budućnosti ih tada neće biti problem povezati sa sustavom društvenih kredita putem CBDC-a.
EU doduše tvrdi da će digitalni identitet biti dobrovoljan, ali u to ne može vjerovati nitko razuman. S vremenom bi mogao postati dobrovoljan na sličan način kao i COVID potvrda, bez koje smo bili isključeni iz mnogih područja života, čak i onih neobveznih.
Međutim, ID bi s vremenom mogao biti potreban, primjerice, za pristup bankovnom računu, prijavu za posao ili studij, komunikaciju s državnim institucijama i slično. Time će i protivnike prisiliti da ga nabave.
Ipak, trenutačno je ID još u povojima, pa ga EU i mediji povezani s njom zasad tek promoviraju, a doista je i dobrovoljan. No, je li zaista sposoban zaštititi privatnost, kao što se tvrdi?
Europski digitalni novčanik (eID) Europske unije trebao bi biti digitalni ekvivalent fizičkog novčanika: sadržavat će platne kartice, vozačke dozvole, putovnice, osobne iskaznice i druge dokumente.
Međutim, osmišljen je tako da nudi više od toga: obećava mogućnost prijavljivanja na internetske stranice i u aplikacije pomoću jednog digitalnog identifikacijskog broja.
Zakonodavstvo EU-a propisuje da države članice moraju ponuditi ovaj digitalni novčanik svakom građaninu do kraja 2026. godine.
Stranica Europske komisije posvećena toj politici navodi: „Okvir obvezuje države članice da do kraja 2026. građanima osiguraju digitalne novčanike identiteta EU-a (eID).”
Internetske stranice Europske komisije posvećene digitalnim novčanicima pozivaju građane da „otkriju brojne načine na koje digitalni novčanici EU-a štite vašu privatnost i sigurnost” te navode da će novčanici „štititi vašu privatnost i osigurati da sami možete odlučiti kako će se vaši podaci koristiti”.
Kriptografi sada tvrde da prva verzija sustava digitalne identifikacije ne ispunjava ta obećanja.
Rok do kojeg države članice moraju početi nuditi novčanik znači da je prva verzija upravo ona koja se sada uvodi u Europi. A prema IEEE Spectrumu, neće se raditi o privatnom i sigurnom rješenju kakvo je Europska komisija promovirala.
Izvješće se bavi načinom na koji je digitalni novčanik osmišljen da funkcionira i načinima na koje bi mogao zakazati u zaštiti privatnosti svojih korisnika.
Primjerice, kada internetska stranica zatraži dokaz o dobi, digitalni novčanik može prikazati samo tu činjenicu – primjerice, da je korisnik stariji od 18 godina – bez otkrivanja datuma rođenja.
Međutim, internetska stranica i dalje zadržava digitalni potpis kojim je ta informacija potvrđena, kao i druge identifikatore koji se mogu koristiti za praćenje osoba.
Iako zakon propisuje da se to ne bi smjelo događati, ipak se može dogoditi jer dvije različite internetske stranice mogu usporediti svoje zapise i utvrditi da ih je posjetila ista osoba, čak i ako ne znaju o kome je riječ.
Anna Lysyanskaya, profesorica računarstva na Sveučilištu Brown, objasnila je da bi, čak i kada bi određena osoba imala više različitih dokumenata, državno tijelo koje ih izdaje znalo tko posjeduje koji dokument te bi se te informacije mogle iskoristiti za povezivanje svih tih dokumenata s jednom osobom.
Lysyanskaya je bila među 16 kriptografa koji su u lipnju 2024. poslali Europskoj komisiji svoje primjedbe, upozoravajući da pojedini elementi dizajna europskog digitalnog identiteta (EUDI) ne zadovoljavaju zahtjeve zaštite privatnosti.
U pismu se navodi da bi, bez mogućnosti osiguravanja da se osobe ne prate tijekom korištenja svojih digitalnih vjerodajnica, neki subjekt mogao pratiti aktivnosti tog korisnika u cijelom sustavu i promatrati kamo se korisnik kretao, poput virtualnog uhoditelja.
To je nešto što se, prema vlastitim pravilima EU-a, ne bi smjelo događati.
Uredba 2024/1183 propisuje da tehnički okvir digitalnog novčanika ne smije omogućiti izdavateljima „niti bilo kojoj drugoj strani da nakon izdavanja potvrde o atributima pribavlja podatke koji omogućuju praćenje, povezivanje ili korelaciju transakcija ili ponašanja korisnika, osim ako korisnik to izričito dopusti”.
Zakon propisuje željeni rezultat, ali ne određuje kako bi se on trebao postići s kriptografskog stajališta.
Tehnički priručnik s pravilima, poznat kao Architecture and Reference Framework, navodi da bi se jedna funkcija „TREBALA implementirati pomoću mehanizma dokaza s nultim znanjem”.
To je slaba formulacija „trebala bi”, a dokument ne zahtijeva korištenje dokaza s nultim znanjem koji bi osobi omogućili dokazivanje valjanosti njezinih digitalnih identifikacijskih podataka bez otkrivanja potpisa koji omogućuje povezivanje posjeta internetskim stranicama i aplikacijama.
Jedino što je obvezno jest da digitalni novčanik prikazuje samo one informacije koje internetska stranica ili aplikacija treba vidjeti, i ništa više. Međutim, kako je objasnila Lysyanskaya, „sada svatko s kim ste ikada stupili u interakciju ima neki način da vas prati”.
Plan EU-a spominje dokaze s nultim znanjem kao budući razvoj, ali ne zahtijeva da ih države članice uvedu od samog početka.
Na internetskoj stranici Europske komisije na GitHubu navodi se da „trenutačno ne postoji jasan pristup koji je dogovoren na razini EU-a i koji se može certificirati”.
Važno je napomenuti i da je zasebna aplikacija EU-a za provjeru dobi zaseban dokument koji od 1. rujna zahtijeva korištenje dokaza s nultim znanjem kao preferirane metode, istodobno propisujući jednostavnu zamjensku metodu za telefone koji ne podržavaju takvu provjeru.
Međutim, opći digitalni novčanik uopće nema takav zahtjev.
Među stručnjacima postoje različita mišljenja o tome kako postupiti s uvođenjem digitalnih novčanika, s obzirom na to da prva verzija možda neće biti proizvod koji štiti privatnost, kakvim ga EU predstavlja.
Jaap-Henk Hoepman sa Sveučilišta Radboud u Nizozemskoj smatra da bi korištenje dokaza s nultim znanjem trebalo biti zakonski obvezno kako bi se spriječilo da se internetske stranice vrate staroj metodi koja omogućuje povezivanje podataka.
Johannes Schönrich iz istraživačkog centra FIM u Augsburgu, naprotiv, želi da se uvođenje novčanika nastavi te predlaže određivanje obvezujućeg vremenskog rasporeda za drugu verziju koja će uključivati dokaze s nultim znanjem.
Hoepman u tom pogledu nije optimističan i kaže da tvrtke neće prijeći na drugu verziju jer će ih to stajati novca te da će, nakon što izgrade sustave oko prve verzije, promjena biti teška.
Čak i ako se razvije druga verzija, Lysyanskaya napominje da neki korisnici nikada neće ažurirati sustav ako na to ne budu prisiljeni, zbog čega prva verzija mora pružati dovoljno visoku razinu privatnosti.
U međuvremenu, Electronic Frontier Foundation (EFF) upozorava da će čak i tokeni koji štite privatnost ostaviti središnjeg izdavatelja koji bi „mogao pratiti svaku uporabu određene vjerodajnice i tako stvoriti opasan trag metapodataka o svakom korisniku kojeg želi nadzirati”.
EFF je također primijetio da takav pristup „centralizira kritičnu internetsku infrastrukturu u rukama vrlo malog broja aktera”.
U nedavnom intervjuu Lysyanskaya je izjavila da će, ako sustav digitalne identifikacije postane doista sveprisutan – a s obzirom na njegovu svrhu, to je vjerojatno – „onda, ako ne budemo imali golemo povjerenje u izdavatelje i pružatelje usluga provjere da će zaštititi našu privatnost, mogli bismo se naći u situaciji u kojoj će svi neprestano znati što drugi rade, i to samo na temelju tih sitnih digitalnih tragova informacija koje ostavljamo za sobom”.
Zakon propisuje da uporaba digitalnog identifikacijskog broja mora biti dobrovoljna, ali unatoč tome, kako smo već izvijestili, tijelo EU-a za borbu protiv pranja novca želi da ga banke koriste kad god je to moguće.
Njemačka vlada već je odobrila zakon kojim će od 2. siječnja 2027. sustav digitalne osobne iskaznice postati digitalni identifikacijski broj te zemlje, a da pritom nije implementirala ključnu sastavnicu vlastitih pravila EU-a – mogućnost da građani koriste pseudonim.
U međuvremenu, internetske stranice Europske komisije posvećene digitalnom identitetu i dalje promoviraju taj sustav kao nešto što će „štititi vašu privatnost i osigurati da sami odlučujete o tome kako će se vaši podaci koristiti”.
Način na koji je osmišljena prva verzija sustava pokazuje da to jednostavno nije istina. EU, dakle, ponovno laže.
To je ista laž kao i ona da će sustav biti dobrovoljan…



