Naravno, ponajviše je bilo riječi o digitalnom bankarstvu i tehnologijama koje će u budućnosti potpuno promijeniti načine našeg financijskog poslovanja i trgovanja. Novac kakav smo poznavali, točnije gotovina, s vremenom će biti potpuno gurnut u stranu, kako bi ga u konačnici u potpunosti zamijenile digitalne valute o kojima šira javnost vrlo malo zna, a veliki broj ljudi o njima niti ne želi ništa znati, jer im je sve to prekomplicirano, a pomalo se svega toga čak i boje.

Sve što je ljudima nepoznato u njima će nužno izazivati strah. Nešto što mnogim ljudima na svijetu puno znači, a to je novac, jer bez njega se ne može preživjeti, sada će odjednom promijeniti svoj oblik, naprosto će s vremenom nestati, kao da ga je neki iluzionist prekrio plahtom i kada ju je dignuo, novca više nije bilo.

Financijski sektor se po globalnom diktatu pred našim očima mijenja iz temelja, a javnost nije niti najmanje upućena u sve te procese onoliko koliko bi to trebala biti. Probajmo pitati bilo kojeg prosječnog čovjeka u prolazu – je li svjestan svega onog što se događa u tom polju. Svi nekako zaziru od tih financijskih tema prepuštajući ih ekonomskim stručnjacima.

Ipak, kada se dogodi ono najgore, kada nastupi kriza, tada svatko na svojoj koži najbolje i najbolnije osjeća tektonske poremećaje loših odluka u području državnih financija. Tada je svakome jasno, pa čak i onim ljudima koji nemaju pojma o financijama da je nešto krenulo po zlu. Brojni ekonomski stručnjaci vide propast velikih banaka do koje upravo dolazi, kao nagovještaj krize neviđenih razmjera koja će nastupiti i čije ćemo posljedice osjetiti baš svi, bez iznimke.

Još do jučer borili smo se svim silama da zadržimo vlastitu valutu kao zadnju liniju obrane naše suverenosti, odnosno onoga što je od nje ostalo. No, kuna je otišla u povijest bez da je itko osim rijetkih iznimaka trepnuo. Tako je odlučeno negdje iznad glava naših lokalnih političara, jer oni su ionako samo izvršitelji naredbi koje dobivaju s vrha piramide.

Ostali smo bez kune. Potom je došao euro i kao za nagradu što smo tako srdačno dočekali dolazak te valute kao jedna od 20 država članica EU (od ukupno 27 – op.a. kao što vidimo nisu sve članice EU-a prihvatile euro kao valutu), sve je preko noći poskupjelo. Građani su u rukama imali nove novcate novčanice u bojama, one nalik umjetnom novcu u igri Monopoli. Sada se možemo igrati eurima, pomislili su naivno. No, nije se za igrati s novcem. Naprotiv. Moramo biti oprezniji no ikad i smanjiti potrošnju i kupnju nepotrebnih stvari u razdobljima kada se nagoviješta nova velika kriza. Kao da je sve osmišljeno da se uruši kompletan financijski sustav, tako mi to izgleda.

Oni koji nešto prodaju, kažu – nije ništa poskupjelo, cijene su ostale iste. Ljudi moraju tako govoriti kako bi nešto prodali. A svi znamo da nisu u pravu. Osjetimo to na kraju svakog dana i svakog mjeseca kada prebiremo po računima i troškovima, čudeći se na što nam je otišao novac. Nismo ni sumnjali da će biti drugačije. Političari nas bezuspješno uvjeravaju kako nema inflacije, ma kakva inflacija…

Euro nije tu ni par dana, a sada se već na veliko govori o digitalnom euru. Kud prije? Zar sad još i to? Pitaju se neupućeni i od silnih udaraca umorni građani, dok oni stariji koji nisu skloni digitalizaciji svojih života i životnih prostora najviše strahuju od digitalne valute. S pravom, jer mnogi od naših starijih ljudi nisu na ti s internetskim bankarstvom, ni s digitalnim bankarskim aplikacijama i QR kodovima. Ne zanima ih nikakvo digitalno mobilno bankarstvo. To im je strani pojam. A takvih ljudi nema malo. Jedino za što znaju je gotovina, iliti keš.

Kako će takvi ljudi baratati digitalnim valutama? Odgovor je jasan – nikako. Još kada se počne pričati o jedinstvenom dohotku u obliku bonova koji će biti usklađeni s ugljičnim otiskom i društvenim bodovima i koje ćemo moći koristiti u određenom roku i to isključivo za nužne proizvode, s pravom možemo biti zabrinuti.

Zašto se narod nikada ništa ne pita? Zašto je tako teško prikupiti potrebne potpise za neki referendum kada se svih nas jednako tiču te stvari kao što je uvođenje eura ili, još gore, digitalnog eura. Zašto se ne ugledamo na Švicarsku i kod njih već uvriježenu direktnu demokraciju? U veljači je udruga FBS izjavila kako želi da se švicarskom zakonu o valuti, koji uređuje kako središnja banka i vlada upravljaju opskrbom novcem, doda odredba da u optjecaju uvijek mora biti “dovoljna količina” novčanica ili kovanica. Nekako sam sigurna da se Švicarci neće tako lako odreći gotovinskog plaćanja. Zašto i bi? Kako ćemo se mi postaviti po tom pitanju?

Koga zanima, može otići na stranice ECB-a i tamo će naći mnoštvo podataka o digitalnom euru. Istina je. Malo po malo, korak po korak, potiho se ide prema uvođenju digitalnog eura koji će, kako nam poručuju iz HNB-a biti samo nadogradnja postojećih opcija financijskih transakcija. Tu tzv. nadogradnju dužni su nam ponuditi kao građanima EU.

Zamjenica guvernera HNB-a Borisa Vujčića Sandra Švaljek u svom je govoru u Laubi na Money Motion konferenciji govorila o budućnosti novca kroz prizmu digitalnog eura te istaknula da ne moramo strahovati i da ćemo uspjeti zadržati privatnost, jer da nikoga iz HNB-a ne zanima što ćemo kupovati. Jesmo li sigurni da će doista i biti tako?

Jesmo li svjesni da se u digitalnom svijetu svakog čovjeka može pratiti putem njegovih financijskih transakcija te da u tom istom digitalnom svijetu jednim klikom sve može u trenu nestati, pa tako i naša imaginarna financijska sredstva? Zašto kažem imaginarna? Zato jer je sve digitalno zapravo imaginarno.

Virtualan svijet nije i nikada neće biti stvaran. On je samo imitacija stvarnosti, simulacija života, a ne život sam. Isto je i s novcem – digitalne valute su prijevara, one nisu stvaran novac. Jednaki je grijeh tiskati novac bez pokrića i nuditi ljudima novac u obliku raznobojnih svjetlećih brojki koje glume novčane iznose na zaslonima njihovih mobilnih telefona i prijenosnih i inih  tehnoloških pomagala i računala.

Jesmo li spremni stvaran novac, koliko god bio tiskan bez pokrića, onaj stvaran papirnati novac zamijeniti imaginarnim novcem kojega nikada nećemo moći opipati rukom, nego će samo figurirati kao novac, glumit će ono što nikada nije bio, niti će ikada to biti. Digitalni novac je prijevara koja će nam u dogledno vrijeme biti predstavljena kao nužnost vremena u kojem živimo i koju ćemo morati bezrezervno prihvatiti, a zapravo je to put ka kompletnoj kontroli svjetskog stanovništva. U pravu je Sandra Švaljek, vremena se doista mijenjaju, samo očito ne u korist prosječnih građana, nego samo u korist elite koja je čvrsto odlučila vladati svijetom.

Glavni zadatak centralnih banaka, u slučaju uvođenja digitalnog eura, bit će, kako su rekli – „zadržati povjerenje građana i stabilnost financijskog sustava“. I, obećali su nam kako “gotovina barem za sada neće nestati.” Koliko im možemo vjerovati? Prosudite sami. Jedno je sigurno – jedini način da pružimo otpor ovoj agresivnoj digitalizaciji je da se u velikoj mjeri vratimo plaćanju gotovinom, što smo svi pomalo zanemarili plaćajući karticama. Jesmo li svjesni da je gotovina simbol naše financijske, ali i životne slobode?

Kada plaćamo gotovinom nitko nas ne može nadzirati, niti bilo što znati o nama. Zašto bi netko znao kakve čarape kupujemo i gdje ručamo? Zašto bi netko znao kakve navike imamo? Kako bi nas društveno bodovao ili nam možda oduzimao bodove ako mu se kojim slučajem ne svide naše životne navike? Razmislimo malo o svemu tome i počnimo plaćati gotovinom kada god i gdje god možemo, kako nam nitko od vladajućih sutra ne bi mogao reći da su statistike pokazale kako gotovinu gotovo više nitko ne koristi. To je moćnicima sada postala glavna mantra. Kažu, gotovina je stvar prošlosti. Kada to počnu sve glasnije govoriti, tada ćemo znati da smo na korak do ukidanja gotovine.

Želimo li to? Hoćemo li i na to šutke pristati? Hoćemo li se i gotovine odreći kao i vlastite valute koja bi nam i te kako dobro došla… Ja ni u kojem slučaju to ne želim. Ne želim se odreći gotovinskog plaćanja. Nikada nisam mislila da ću pisati o novcu u nostalgičnom tonu, ali digitalni novac me niti najmanje ne privlači kao ideja. Dapače, ta mi je ideja odbojna i vrlo sumnjiva na više razina, a najviše na razini čovječnosti i međuljudskih odnosa.

Nisam financijski stručnjak, moje strukovno područje kao magistre edukacije engleskog i talijanskog jezika i književnosti su književnost, strani jezici i lingvistika, ali instinkt mi govori da sve to nisu čita posla. A stručnjaci za financije neka raspravljaju o tome. No, prave rasprave o tome i opet neće biti.

Nećemo moći gledati sučeljavanja sustavnih i vansustavnih stručnjaka. Sustavni će stručnjaci na svim medijskim platformama promovirati digitalni euro, dok će ga neovisni stručnjaci osporavati, baš kao što su sustavni liječnici i znanstvenici u vrijeme pandemije promovirali cjepivo protiv Covida, dok su ga neovisni stručnjaci s područja medicine s pravom dovodili u pitanje.

Priča se nastavlja. Igra bolje rečeno. Pravila su ista, samo je tema nova. Medijske platforme bit će otvorene promotorima digitalizacije i zatvorene svima koji digitalizaciju dovode u pitanje. A žrtve tog novog igrokaza ćemo i opet biti svi mi. Blago nama. Ali ne zaboravimo – moć je u našim rukama. Plaćajmo gotovinom, to će biti naš jedini način da pokažemo vladajućima kako nismo ludi za digitalnim eurom, bar ne svi mi… jer ima i onih koji to jedva čekaju, to je njihovo legitimno pravo. Pa kada im netko jednog dana hakira račun i umjesto onih cifri vide nulu, žalit će za onim danima kada su imali papirnati novac u rukama, kada su trošili onoliko novca koliko su imali u džepu i kada nisu živjeli na dug…