DNK biometrija postala je revolucionarni alat s dalekosežnim implikacijama. Iako su njihove koristi za forenzičku znanost, medicinska istraživanja i osobnu identifikaciju neporecive, sve veća upotreba biometrijskih baza podataka DNK predstavlja duboke rizike za privatnost i građanske slobode, od kojih neki nadilaze okvire uvriježenog diskursa.

Srž problema leži u ogromnoj količini informacija sadržanih u DNK. Za razliku od drugih biometrijskih podataka poput otisaka prstiju ili skeniranja mrežnice, DNK nije samo jedinstveni identifikator, već i spremište vrlo osobnih i osjetljivih informacija o osobi. To uključuje moguće zdravstvene predispozicije, genetske karakteristike, podrijetlo predaka, pa čak i sklonosti u ponašanju. Otkrivanje ili zlouporaba takvih podataka moglo bi dovesti do neviđene invazije na privatnost. Ništa nije tako osobno za čovjeka kao njegov DNK, odnosno šifra njegovog ljudskog postojanja.

Integracija DNK baza podataka u nacionalne ili globalne mreže nadzora predstavlja distopijsku mogućnost. Takva bi integracija mogla dovesti do stalnog nadzora pod krinkom sigurnosti ili javnog zdravlja, što bi rezultiralo društvom u kojem se prati svaki potez pojedinca i može se pratiti njegov genetski nacrt. Ovaj scenarij predstavlja značajan napredak u odnosu na trenutne metode nadzora i uvod u eru genetskog panoptikuma.

Povrede podataka i kibernetički napadi stvarnost su digitalnog doba. DNK baze podataka, kao i svaki drugi digitalni medij za pohranu podataka, ranjive su na hakerske napade i neovlašteni pristup. Ono što posebno zabrinjava jest činjenica da se curenje DNK ne može poništiti. Dok se lozinka može promijeniti ili broj kreditne kartice zamijeniti, DNK je nepromjenjiv. Nakon što procuri, zauvijek je izložen, što izaziva zabrinutost oko dugoročne sigurnosti takvih osjetljivih podataka.

Isto se, iako ne u istoj mjeri, odnosi i na tehnologiju prepoznavanja lica.

Tehnologija prepoznavanja lica sama je po sebi sveprisutna i često nevidljiva. Za razliku od drugih oblika identifikacije koji zahtijevaju određenu razinu pristanka ili svijesti, prepoznavanje lica može raditi tajno, otkrivajući i analizirajući lica u gužvi, na javnim mjestima pa čak i u privatnim okruženjima bez pristanka ili znanja. Ova sveprisutnost dovodi do društva u kojem je anonimnost u javnim prostorima gotovo eliminirana.

Iako se FRT-ova točnost često hvali, ona nije nepogrešiva. Studije su pokazale da ti sustavi mogu imati pristranosti koje dovode do većih stopa pogrešaka pri identificiranju žena i obojenih osoba. Takve netočnosti mogu dovesti do pogrešnih identifikacija, lažnih optužbi i nerazmjernih utjecaja na određene zajednice, pogoršavajući postojeće društvene nejednakosti.

Raširena uporaba FRT-a prijeti konceptu anonimnosti, koji je kamen temeljac privatnosti i osobne slobode. U svijetu u kojem se podaci o licu osobe mogu lako prikupiti i analizirati, mogućnost anonimnog kretanja u društvu je sve manja. Ovaj gubitak ne utječe samo na fizički prostor, već i na digitalni svijet, gdje online platforme sve više koriste FRT u razne svrhe.

Prepoznavanje lica omogućuje masovni nadzor u razmjerima koji su prije bili nezamislivi. Vlade i organizacije mogu pratiti kretanja, veze i ponašanje ljudi u stvarnom vremenu, što dovodi do ograničenja slobode izražavanja i okupljanja. Takav nadzor može spriječiti ljude da sudjeluju u prosvjedima, postanu politički aktivni ili jednostavno da se slobodno kreću javnim prostorima.

Što se događa kada se kombiniraju prepoznavanje lica i biometrijske tehnologije?

Prijavljeno je da policijske uprave diljem SAD-a sada gotovo rutinski koriste kontroverzne DNK i tehnologije prepoznavanja lica za rješavanje “hladnih” slučajeva, ponekad starih desetljećima.

Priča je započela oko 2015. Godine 2017. policija regionalnog parka East Bay odlučila se udružiti s privatnom tvrtkom Parabon NanoLabs u slučaju koji je u članku naveden kao primjer ove prakse.

Parabon NanoLabs koristio je softver koji samo tvrtka zna raditi, vlasničko open source rješenje za strojno učenje, čiji je rezultat takozvani Snapshot Phenotype Report. Znanost, točnije, metoda koja se ovdje koristi poznata je kao DNK fenotipizacija.

Namjera mu je bila prikazati lice osumnjičenika – ili bolje rečeno, predvidjeti njegove crte lica – bez ikakvih dokaza ili informacija osim genetskih podataka pronađenih u DNK uzorku koji su policajci prikupili na mjestu zločina.

Tri godine kasnije, 2020., detektiv kojem je dodijeljen slučaj – ubojstvo iz 1990. – otišao je dalje od onoga što je Parabon NanoLabs bio voljan dopustiti u svojim uvjetima i izvan onoga što zagovornici privatnosti i aktivisti za ljudska prava smatraju razumnim ili čak sigurnim. Pozvao je da se tehnologiji prepoznavanja lica doda (užasna u ovom trenutku) mješavina.

Ne samo da je način na koji je policija došla do slike “rekonstruiranog” lica mogućeg osumnjičenika temeljeno na klimavim algoritamskim temeljima, nego je sada osumnjičenik također trebao biti identificiran podvrgavanjem tog “lica” prepoznavanju lica.

Zahtjev Regionalnom obavještajnom centru Sjeverne Kalifornije (NCRIC) izašao je u javnost samo zato što ga je grupa Distributed Denial of Secrets objavila zajedno s velikim brojem drugih hakiranih policijskih podataka. NCRIC nije odgovorio na upite i trenutno nije poznato je li detektivov zahtjev odobren.

Čini se da je Parabon NanoLabs tvrtka po izboru kojoj su se razne policijske uprave obratile od 2016. kada su njihovi službenici smatrali da je opravdano željeti identificirati osumnjičenika za neriješene teške zločine putem algoritamskog predviđanja lica.

S druge strane, postoje oni koji ovu praksu smatraju iznimno opasnom zbog velike vjerojatnosti da nevini ljudi budu krivo identificirani kao osumnjičenici, a kritičari također dovode u pitanje sposobnost Parabona da proizvede točne slike.

Jennifer Lynch iz Electronic Frontier Foundationa sažela je razmatranja za pouzdano identificiranje ljudi koristeći takav proces kao “junk science”.

A Parabon – koji je 2012. dobio potporu Ministarstva obrane SAD-a za razvoj “fenotipizacije DNK” – kaže da nije za povezivanje ovih slika s tehnologijom prepoznavanja lica.

U 2015. i 2016., uvjeti usluge tvrtke za alat, koji je dizajniran za generiranje slika lica iz DNK informacija, izričito su zabranjivali daljnja predviđanja koja uključuju prepoznavanje lica.

Međutim, potpredsjednica Parabon NanoLabsa Paula Armentrout sada kaže da navodno ne postoji način da se osigura usklađenost. Ovo bi mogao biti jedan od razloga zašto je nekoliko policijskih dužnosnika koji su razgovarali s Wiredom rekli kako vjeruju da bi kontroverzna tehnološka kombinacija “barem trebala biti opcija”.

Naravno, model zatvorenog koda softvera koji se koristi za izradu Snapshot Phenotype Reports pogoršava stvari: budući da nema vanjskog uvida ili provjere algoritama, gotovo je nemoguće reći u kojoj je mjeri krajnji rezultat točan.

Armentrout odgovara na ovu zabrinutost govoreći da je Parabon predstavio svoj rad (tj. rezultate) na raznim konferencijama i testirao tehnologiju na “tisućama uzoraka”.

Za one koji još nisu uvjereni da su vlasničke metode tvrtke koje nisu recenzirane prihvatljive za njihovu namjenu, Armentrout objašnjava da se kompoziti koje proizvodi Parabon mogu pronaći na web stranici tvrtke – ako se kupac odluči objaviti.

Ljudi ih zatim mogu pogledati i “izvući vlastite zaključke o tome koliko dobro funkcionira naša tehnologija”.

Jedan zaključak koji se može izvući iz ovog objašnjenja/obrazloženja je da ono nije baš znanstveno. U međuvremenu, znanstvenici sumnjaju ne samo u Parabonov rad, već i u njegovu sposobnost predviđanja lica na temelju DNK podataka.