Na feedu mi se pojavio video restorana iz Sicilije: smještenog u stijenama, tik uz more, s ljuljačkama ugrađenim u stijene, staklenim ili ledenim sjedalicama u vodi, pa čak i ledenom WC školjkom.
Komentari su većinom: “Gdje je to točno?”, “Sad znam gdje ću na odmor!”, “Wow, predivno!”
Neki ipak prepoznaju AI, a neki čak i obrazlože zašto su tako zaključili. Onda mi se otvori drugi video – stvaran, s ovogodišnjeg Gala festivala proljeća u Kini, s robotima, impresivnim nastupima i zapanjujućim AI efektima – a u komentarima ljudi uglavnom izražavaju sumnju ili kratko i hladno napišu: AI.
Ne, to je stvarna snimka stvarnog događaja s puno AI efekata i s naprednim humanoidnim robotima. To što ove godine roboti nisu samo “šišali travu” i mahali maramicama, kao 2025. godine, nego su u pravoj kung fu koreografiji, s puno akrobacija, mahali mačevima i štapovima, i to u blizini djece – šalje snažnu poruku i o Kini i o robotima i o ogromnim razlikama u svijetu danas – a to je tema za sebe.
Vratimo se prelasku iz naše naivnosti “vidim, dakle jest” u paranoju, bez zadržavanja na kritičkom razmišljanju, bez razvoja perceptivnih sposobnosti i veće svjesnosti o sebi i okolini. Kao društvo nismo razvili finiji alat za razlučivanje i ušli smo u razdoblje u kojem problem nije samo laž, nego i nestanak kriterija po kojem je prepoznajemo.
Laž može izgledati kao istina, a istina može biti proglašena laži – i to bez posljedica. Tako smo došli do doba post-istine i točke masovne zbunjenosti. AI generirani sadržaji stvorili su stanje u kojem emocije i percepcija imaju veću težinu od provjerljivih činjenica: ljudi su najprije vjerovali svemu – jer je izgledalo realno, a sada ne vjeruju ničemu – jer sve može biti lažno. Stvorena je društvena kriza povjerenja u stvarnost u kojoj je AI filter sumnje.
Budući da se u sve može sumnjati, postalo je moguće sve proglasiti AI-jem, čak i stvarne snimke. „To je sigurno AI, to se nije dogodilo.” Iako jest. Tako je moderno doba stvorilo još jedan termin – “lier’s dividend”, koji opisuje situaciju u kojoj tehnologija ili dezinformacija omogućuju nekome da odbaci stvarne dokaze kao lažne.
Ako je svaka snimka potencijalno generirana, tada i stvarni kompromitirajući materijal može biti odbačen kao “deepfake”. Tehnologija ne služi samo proizvodnji fikcije, nego i zaštiti od odgovornosti. Osoba ili institucija time dobiva alibi – “dobit lažova” i može izbjeći odgovornost jer nitko ne može pouzdano dokazati što je istina.
Ne živimo u vremenu u kojem svi vjeruju lažima, samo više nije jasno postoji li nešto što možemo zajednički nazvati činjenicom. Dobrodošli u epohu digitalne ontološke nesigurnosti, u kojoj tehnologija briše granicu između realnog i generiranog, u kojoj nestaje pouzdan način razlikovanja istine od laži, u kojoj ljudi više nemaju stabilan osjećaj, ne znaju kome i čemu vjerovati i ne vjeruju više ni sami sebi – u epohu u kojoj je sve moguće, ali ništa se više ne može uzeti zdravo za gotovo.
