Whitney Webb objašnjava kako bi se promjena sustava na digitalni novac mogla prisilno dogoditi.
Što bi bilo kada sljedeća velika financijska kriza ne bi započela slomom burze, nego crnim ekranom?
Istraživačka novinarka Whitney Webb opisuje scenarij koji nadilazi uobičajeni hakerski napad. Prema njezinoj procjeni, masovni kibernetički napad na banke mogao bi istodobno „riješiti” nekoliko problema: banke bi odgovornost za financijsku krizu mogle prebaciti na vanjske napadače, slabije bi institucije mogle nestati, sistemski važne velike banke mogle bi iz kaosa izaći ojačane – a istodobno bi se mogao ubrzati prijelaz na novi sustav digitalnog novca.
Webb pritom opisuje drastičan misaoni eksperiment. Nakon napada klijenti bi mogli saznati da je novac na njihovim računima nestao. Istodobno bi im bilo ponuđeno da izgubljeni iznos u cijelosti dobiju natrag – ali više ne u dosadašnjem obliku.
Umjesto toga postojao bi USDC, neki drugi stablecoin vezan uz dolar, digitalni dolar ili, u drugim zemljama, možda CBDC.
Odlučujući ne bi bio nominalni iznos, nego uvjet: Tko želi svoj novac natrag, mora prihvatiti novi sustav.
Webb to prikladno naziva novim „društvenim ugovorom”. Na papiru bi građanin dobrovoljno pristao. U stvarnosti bi ta dobrovoljnost bila farsa. Ako je cjelokupna imovina odjednom nedostupna i vraća se samo pod novim uvjetima, tada se radi o pristanku pod maksimalnim ekonomskim pritiskom.
💥Brisant: Whitney Webb so könnte ein „Cyber-Reset“ des Finanzsystems durchgeführt werden
— Don (@Donuncutschweiz) September 2, 2026
Die investigative Journalistin Whitney Webb skizziert ein brisantes Szenario: Ein großer Cyberangriff auf Banken könnte als Auslöser dienen, um das bestehende Finanzsystem umzubauen und die… pic.twitter.com/tHdMSDJ6if
Upravo zato ovaj scenarij zaslužuje pozornost. Jer digitalni novac odavno više nije samo teorijska igra. Stablecoini su u međuvremenu postali važan dio međunarodne financijske arhitekture, a i velike banke same ulaze na to tržište. U rujnu 2026. skupina od 21 velike financijske institucije, među kojima su Bank of America, Citi, Goldman Sachs i Wells Fargo, najavila je razvoj zajedničkog stablecoina vezanog uz dolar.
Međutim, Webbina stvarna zabrinutost ide još dalje. Digitalni novac tehnički može imati svojstva koja gotovina nema. Transakcije se mogu znatno opsežnije bilježiti i analizirati; ovisno o tehničkom i pravnom uređenju, digitalni platni sustavi također mogu biti podložniji kontroli. Webb stoga već godinama upozorava da bi privatno izdani stablecoini na kraju mogli stvoriti slične mogućnosti nadzora i kontrole kao državne digitalne valute središnjih banaka.
Zatim Webb prelazi na drugu točku: kibernetičke napade na kritičnu infrastrukturu.
Tadašnji američki ministar domovinske sigurnosti Alejandro Mayorkas 2021. godine javno je upozorio na takozvani „killware”. Riječ je o kibernetičkim napadima u kojima se ne kradu samo podaci, nego može biti pogođena i životno važna infrastruktura – opskrba vodom, bolnice, opskrba energijom ili drugi sustavi čiji bi kvar mogao neposredno ugroziti ljude. Mayorkas je tada, među ostalim, ukazao na pokušaj napada na postrojenje za pročišćavanje vode na Floridi.
Još je zanimljivija, međutim, kibernetička vježba „Operation Blackout” koju Webb spominje.
Američko-izraelska tvrtka za kibernetičku sigurnost Cybereason organizirala je krajem 2019. simulaciju za američke predsjedničke izbore 2020. Sudionici s iskustvom u FBI-u, Ministarstvu domovinske sigurnosti, Tajnoj službi i lokalnoj policiji simulirali su kako bi vlasti mogle reagirati na masovni kibernetički napad i napad dezinformacijama.
Rezultat je bio ekstreman: u fiktivnom scenariju poginule su 32 osobe, više od 200 ih je ozlijeđeno, izbori su otkazani, a uvedeno je izvanredno stanje i vojna uprava. Cybereason je sama potvrdila da su izbori zbog simulirane sigurnosne situacije odgođeni. Tadašnji izvještaji također su dokumentirali proglašenje izvanrednog stanja i vojne uprave.
To, naravno, ne dokazuje da američke vlasti planiraju takav napad. Simulacije kriznih situacija dio su uobičajene sigurnosne pripreme, upravo zato što vlade moraju biti spremne na ekstremne scenarije.
No Webb na kraju postavlja ključno pitanje: Zašto se upravo takvi scenariji simuliraju?
Njezin odgovor na to iznenađujuće je jednostavan:
„Zašto? Ne znam.”
Možda upravo tu leži točka od koje treba dalje razmišljati o Webbinoj analizi.
Jer nije potrebno pretpostaviti nikakvu tajnu urotu da bi se uvidjelo kakvu političku vrijednost teška kriza može imati. Povijest iznova pokazuje da izvanredne situacije omogućuju mjere koje bi u normalnim okolnostima teško pronašle društveno prihvaćanje. Nakon sloma više nije u središtu pitanje želi li stanovništvo novi sustav. Odlučujuće postaje pitanje koji sustav uopće još funkcionira.
Upravo zato bi slom platnog prometa bio iznimno snažan ubrzivač.
Ako gotovina sve više gubi na važnosti, bankovni se računi digitalno upravljaju, a gospodarski život ovisi o elektroničkim platnim sustavima, sama infrastruktura postaje čimbenik moći. Tko odlučuje o pristupu platnom sustavu, ne kontrolira samo novčane tokove nego, u ekstremnom slučaju, i ekonomsku sposobnost pojedinca da djeluje.
Tako se susreću tri razvoja: digitalizacija novca, sve veći nadzor financijskih tokova i sve veća ovisnost o centraliziranoj digitalnoj infrastrukturi.
Težak kibernetički napad čak ne bi morao biti planiran kako bi se taj razvoj ostvario. Bilo bi dovoljno da se stvarna kriza naknadno politički iskoristi kako bi se sustavi koji su već pripremljeni brže uveli.
Upravo tu Webbina misaona vježba postaje zanimljiva.
Ako bi odgovor na to bio centraliziraniji bankarski sustav, potpuno digitalni novac, opsežnija identifikacija i sve precizniji nadzor transakcija, sigurnosna mjera mogla bi vrlo brzo prerasti u novu arhitekturu kontrole.
Građani možda ne bi birali novi sustav. Prihvatili bi ga zato što stari više ne funkcionira.
