Anonimnost na društvenim mrežama odlazi u povijest, a Možemo, Ursula von der Leyen i Plenković idu u istom smjeru u malo drugačijoj formi, piše Andrija Klarić.
Krenimo redom.
U svom govoru Ursul von der Leyen objavljuje nešto što bi svakoga trebalo zaustaviti barem na trenutak. Ona ne govori o nekoj usputnoj tehničkoj sitnici. Ona otvoreno najavljuje europsku aplikaciju za provjeru dobi pri pristupu online platformama. I ne staje na tome.
Kaže da taj model slijedi “iste principe, isti model” kao covid-aplikacija.
Da, baš ona logika.
Ona ista logika koja nam je već jednom prodavana kao “siguran povratak normalnom životu”. Ona ista logika u kojoj skeniraš kod da bi mogao na koncert, putovati, prijeći prag nečega što ti je do jučer pripadalo kao normalan dio života. Sada se ista arhitektura vraća na nova vrata — ovaj put pod izlikom zaštite djece i provjere dobi.
A kako se to radi, prema Ursuli?
Preuzmeš aplikaciju.
Postaviš je uz putovnicu ili osobnu iskaznicu.
I onda njome dokazuješ tko si, odnosno koliko imaš godina.
Drugim riječima: opet ista stara europska čarolija — prvo kriza, onda “rješenje”, pa zatim infrastruktura koja ostaje.
U Hrvatskoj smo nedavno gledali saborsku epizodu s prijedlogom Možemo o regulaciji društvenih mreža i provjeri dobi. Vladajući su to odbili. Netko bi naivan rekao: dobro, dakle to nije njihov put.
Ali stanimo malo.
Jesu li doista odbili smjer — ili samo tuđi paket i tuđi tajming?
Jer iz Vladina mišljenja proizlazi nešto vrlo zanimljivo: ne odbacuje se sama ideja sustavne provjere dobi u digitalnom prostoru, nego se upućuje na europski okvir, na DSA, na mehanizme age verification i posebno na buduću “Europsku digitalnu lisnicu” kao ključni tehnički preduvjet.
E tu priča postaje ozbiljna.
Dakle, ne glasi poruka: “Ne, nećemo ići u tom smjeru.”
Poruka glasi otprilike:
“Ne ovako. Ne sada. Pričekajte da dođe pravi europski alat.”
A kad pravi alat dođe, sve će nam opet prodavati istim jezikom:
radi sigurnosti,
radi djece,
radi privatnosti,
radi jednostavnosti,
radi modernizacije.
Tako je bilo i s covid-potvrdama.
Najprije su bile privremene.
Onda nužne.
Onda razumne.
Onda civilizacijske.
A na kraju su postale simbol jednog bizarnog vremena u kojem su se temeljna prava pretvarala u uvjetnu dozvolu.
Zato ja ovdje postavljam vrlo jednostavno pitanje:
Je li ovo stvarno odbijeni prijedlog — ili gledamo istu stvar, samo u elegantnijem, europski upakiranom izdanju?
Jer kad Ursula sama kaže da nova aplikacija slijedi isti model kao covid-aplikacija, onda više nitko nema pravo glumiti da je riječ samo o bezazlenoj tehnici.
Nije.
Riječ je o izgradnji infrastrukture navikavanja.
Navikavanja da se pristup javnom i digitalnom prostoru sve više veže uz identitet, aplikaciju, potvrdu i centralizirani sustav provjere.
Danas dob.
Jučer covid-status.
Sutra nešto treće.
I svaki put ista priča:
tko nema što skrivati, nema se čega bojati.
A to je, kroz povijest, gotovo uvijek bio slogan onih koji su se spremali uzeti previše.
Djeca se trebaju štititi. O tome nema rasprave.
Ali slobodno društvo ne gradi se tako da pod zaštitom djece, zdravlja ili sigurnosti stalno širimo infrastrukturu digitalne identifikacije za sve.
Jer kad jednom prihvatite princip da za pristup prostoru, sadržaju ili usluzi najprije morate dokazivati sebe sustavu, onda više niste građanin kojem se vjeruje.
Onda ste korisnik kojem se upravlja.
A to nije zaštita.
To je digitalni zatvor, samo s ljepšim sučeljem.
