Andrija Klarić: Evo što zapravo stoji iza zabrane društvenih mreža za djecu koju u Hrvatskoj uporno gura stranka Možemo

Andrija Klarić: Evo što zapravo stoji iza zabrane društvenih mreža za djecu koju u Hrvatskoj uporno gura stranka Možemo

Evo što zapravo stoji iza zabrane društvenih mreža za djecu koju u Hrvatskoj uporno gura stranka Možemo, piše Andrija Klarić.

Ograničavanje društvenih mreža za maloljetnike je još jedna cigla u infrastrukturi utopijskog potpunog nadzora

Zašto to mislim

Kad politika kaže da želi “zaštititi djecu”, normalan čovjek instinktivno kimne glavom. I treba. Djecu treba štititi.

Problem nastaje kad “zaštita djece” postane univerzalni ključ kojim se otvaraju vrata sustavima koji se sutra mogu koristiti za bilo što: za nadzor, discipliniranje, filtriranje informacija, ograničavanje kretanja, uvjetovanje potrošnje, pa i za preodgoj – sve uz isti refren: “Zbog vašeg dobra.”

Zato prijedlog da se mladima zabrani (ili strogo ograniči) korištenje društvenih mreža ne promatram kao izoliranu ideju, nego kao još jednu ciglu u već postojećoj infrastrukturi – infrastrukturi u kojoj se društvo sve više uređuje kroz:

  • digitalnu identifikaciju (tko si),
  • digitalnu dozvolu (smiješ li),
  • digitalni trag (gdje si bio / što si radio),
  • digitalni novac (što možeš kupiti),
  • digitalnu reputaciju (jesi li “podoban”),
  • i digitalne algoritme (što smiješ vidjeti i koliko daleko smiješ doprijeti).

U emisijama sam godinama obrađivao baš te elemente – svaki zasebno. Kad ih posložiš jedan do drugoga, dobiješ obrazac koji više nije slučajnost nego metoda.

Napomena: Na kraju teksta su poveznice na emisijje koje govore o obrađenim temama.

1) “Zabrana mreža za maloljetnike”: zaštita djece ili infrastrukturna poluga?

Ako država zabrani društvene mreže mlađima od 16 (ili 15) godina, mora odgovoriti na banalno pitanje: kako će to provesti?

Bez provedbe, to je PR. S provedbom, to je infrastruktura. A infrastruktura traži:

  • provjeru dobi,
  • provjeru identiteta (barem posredno),
  • roditeljski pristanak (opet uz provjeru),
  • sustav evidencije (tko je verificiran, tko nije),
  • mehanizam prisile (kazne platformama, kazne posredno korisnicima).

Tu “zabrana za djecu” prestaje biti odgojna tema i postaje tehnološko-pravni sustav provjere građana.

I to je ključna točka: djecu se navodno štiti, ali mehanizam se gradi tako da se s vremenom može proširiti na sve.

2) Covid potvrde: presedan koji se ne smije zaboraviti

Tijekom pandemije uveden je model koji je do jučer bio nezamisliv: ulaz u prostore, događaje i dio javnog života uvjetovan je digitalnim dokazom statusa (cijepljen/testiran/prebolio).

To je presedan. Ne zato što je nužno bio “zlonamjeran”, nego zato što je društvo naviknuto na ideju da se normalan život može “otključavati” QR-kodom.

A kad jednom normaliziraš “propusnicu”, sutra samo mijenjaš etiketu:

  • jučer “javno zdravlje”,
  • danas “zaštita djece”,
  • sutra “klima”,
  • prekosutra “dezinformacije”.

Mehanizam ostaje isti: uvjetovanje pristupa.

3) “Chat control” logika: svi su potencijalno osumnjičeni, jer “djeca”

EU rasprave o tzv. “chat control” pristupu (pod egidom borbe protiv seksualnog zlostavljanja djece) pokazale su isti obrazac: plemenit cilj, ali rješenja koja otvaraju vrata masovnom skeniranju, nadzoru komunikacije i slabljenju privatnosti.

Ovdje nije presudno što je zadnja verzija “blaža” ili “stroža”. Presudno je načelo: zbog djece se normalizira ideja da svi moraju proći kroz filter, jer svi su potencijalno rizični.

To je ista filozofija kao kod zabrane mreža maloljetnicima: opravdanje je “djeca”, a alat je infrastruktura provjere i nadzora.

4) Digitalni identitet: kad dob postane token, identitet postaje uvjet

U EU je uspostavljen pravni okvir za europski digitalni identitet / digitalni novčanik (EUDI Wallet). Službeno – radi lakšeg dokazivanja identiteta i atributa (poput dobi) uz “minimalno dijeljenje podataka”.

Na papiru to zvuči čak i razumno.

Ali u praksi postoji politička realnost: čim se uvede masovna dobna provjera za pristup internetu, društvenim mrežama ili “osjetljivim sadržajima”, netko će reći: “Pa imamo savršen alat. Samo ga učinimo obveznim.”

I onda ono što je trebalo biti “dobni atribut” postaje identifikacijska navika. A kad identifikacija postane navika, anonimnost prestaje biti normalna, postaje sumnjiva.

5) Digitalni euro / CBDC: kad se novac digitalizira, kontrola postaje tehnički moguća

Digitalni euro (CBDC) se javnosti predstavlja kao “dopuna gotovini”, kao modernizacija, kao praktičnost. U ovoj fazi ne mora značiti zamjenu gotovine.

No stvarni rizik nije u jednoj uredbi, nego u dinamici:

  • digitalno plaćanje se olakšava,
  • gotovina se otežava (naknade, manje bankomata, manje mjesta gdje se prima),
  • navike se mijenjaju,
  • i na kraju gotovina formalno ostaje, ali postaje “muzej”.

Kad se potrošnja preseli u digitalne tokove, kontrola je barem tehnički moguća: praćenje, ograničavanje, uvjetovanje, programabilna pravila, diferenciranje “po kategorijama”.

Ne tvrdim da će se sve to automatski dogoditi sutra. Tvrdim da se gradi infrastruktura u kojoj se to može dogoditi kad se promijeni politička volja.

6) “15-minutni gradovi” i prometni režimi: urbanizam ili kontrola kretanja?

Koncept “15-minutnog grada” u originalu znači dostupnost usluga blizu doma. Sam koncept nije zatvor.

Ali praksu treba gledati hladno: u pojedinim britanskim primjerima (npr. Oxford) prometne mjere poput “traffic filters” i režima propusnica izazvale su percepciju ograničavanja kretanja. U javnosti se to često miješa s “15-minutnim gradovima”, i tu nastaje politička eksplozija.

Za našu analizu važan je ne slogan, nego mehanizam:

  • definiranje zona,
  • sustav dopuštenja,
  • kamere i automatizirani nadzor,
  • kazne i digitalna provedba.

Kad se ti elementi jednom uvedu radi prometa, sutra ih se može preusmjeriti radi “klime”, “sigurnosti” ili bilo kojeg “višeg dobra”.

7) Kamere, ANPR i “pametni grad”: infrastruktura koja uvijek može dobiti novu svrhu

Gradovi sve više koriste kamere u prometu i komunalnom nadzoru. Službeni razlog je razumljiv: promet, sigurnost, red.

Ali kamere (posebno uz automatsko prepoznavanje registarskih oznaka) nisu “neutralna tehnologija”. One su sustav za identifikaciju kretanja.

Isto pravilo vrijedi kao i drugdje: ne moraš dokazivati “zlu namjeru” da bi dokazao rizik. Dovoljno je pokazati da se gradi infrastruktura koja:

  • bilježi,
  • kategorizira,
  • i omogućuje sankciju.

Kad to postoji, svrha se može proširiti u jednom potezu pera – pravilnikom, odlukom, “izvanrednom situacijom”.

8) Kontrola hrane kroz standarde i “zelenu tranziciju”: kad mali otpadaju, veliki preuzimaju

Ovo je tema koju mnogi ne žele dirati jer zvuči “teorijski”. A zapravo je najjednostavnija ekonomija.

U EU se broj farmi godinama smanjuje, a mali proizvođači nestaju brže od velikih. To je trend koncentracije. Kad se uz to uvedu stroži standardi, skuplja usklađenja, administrativne obveze i tehnološke promjene, mali postaju još ranjiviji.

I tada se događa najvažnije:

  • proizvodnja se koncentrira,
  • lanac opskrbe postaje kraći u smislu broja velikih igrača,
  • i kontrola (politička i tržišna) postaje lakša – jer kontrolirati nekoliko velikih je uvijek lakše nego tisuće malih.

Hrana je temelj suvereniteta. Kad proizvodnja postane centralizirana, kontrola hrane postaje moguća, čak i ako nije formalno najavljena.

9) DSA i EMFA: upravljanje informacijama pod izlikom “dezinformacija”

Digital Services Act (DSA) i European Media Freedom Act (EMFA) formalno imaju ciljeve koji zvuče plemenito:

  • zaštita korisnika,
  • transparentnost,
  • sigurnost,
  • “borba protiv dezinformacija”,
  • zaštita medijskih sloboda.

No ključni problem nije u sloganima, nego u strukturi:

  • platforme se dovode pod režim upravljanja rizicima,
  • algoritmi postaju predmet regulatorne politike,
  • uvode se prioritetni mehanizmi prijavljivanja,
  • a iznad svega – postoji snažan poticaj platformama da “previše režu” jer su kazne stvarne.

Time se ne stvara klasično “ministarstvo istine” s jednom osobom koja odlučuje. Stvara se nešto modernije i opasnije: regulatorno-algoritamski ekosustav u kojem se vidljivost informacija i doseg mišljenja mogu upravljati bez suda i bez jasne, javne procedure kao u klasičnom pravu.

U takvom sustavu sloboda govora formalno ostaje, ali se doseg i vidljivost mogu pretvoriti u administrativnu kategoriju.

10) Ideološki sloj: odgoj kao politički projekt, a obitelj kao “problem”

Ovdje dolazimo do dijela koji sam obrađivao s gostima poput Jamesa Lindsaya i kroz rasprave o Judith Butler: ideja da se društvo preoblikuje “kroz institucije”, osobito kroz obrazovanje i kulturne norme.

Ne treba se slagati s njihovim terminima da bi se vidio obrazac: sve više tema koje su tradicionalno bile u domeni obitelji (vrijednosti, odgoj, granice, identitet, spolnost, medijska higijena) prelazi u domeni institucija.

Primjer je “zdravstveni odgoj” koji se često svodi na svjetonazorski spor oko seksualnog odgoja i vrijednosnog okvira: tko definira normu – roditelj ili institucija?

Kad se to spoji s regulacijom društvenih mreža, dobiješ istu filozofiju na drugom polju: ono što je obitelj trebala regulirati kroz odgoj i odgovornost, država želi regulirati kroz zabranu i infrastrukturu.

To je suština: prebacivanje nadležnosti s obitelji na sustav.

11) Agenda 2030 kao “kišobran”: zašto se sve tako dobro uklapa?

Kada ove teme pratiš godinama, prestaneš ih gledati kao slučajne događaje. Počneš ih gledati kao programsku logiku: standardizacija, digitalizacija, upravljanje ponašanjem, “nudge” politika, mjerenje, izvještavanje, regulacija.

Ne trebaš vjerovati u jednu veliku tajnu sobu da bi shvatio mehanizam:

  • sustav preferira upravljanje kroz podatke,
  • podatci traže identitet,
  • identitet traži infrastrukturu,
  • infrastruktura traži provedbu,
  • provedba traži kaznu,
  • a kazna traži poslušnost.

Agenda 2030 je često okvir unutar kojeg se takve politike opravdavaju jezikom “održivosti”, “inkluzije” i “sigurnosti”. Je li svaki element nužno loš? Ne. Ali ukupni smjer može proizvesti društvo u kojem je sloboda formalna, a stvarno ponašanje uređeno algoritmima, dozvolama i standardima.

12) “Kako bi uopće izgledao potpuni nadzor?” — odgovor je: AI i “agentic” upravljanje

Netko će (razumno) pitati: “Dobro, i tko bi to sve nadzirao? Koliko bi ljudi trebalo da prati identitete, kretanja, potrošnju, sadržaj, ‘rizike’, ‘dezinformacije’, ponašanje građana…?”

Upravo tu dolazi ključna promjena 21. stoljeća: takav model više ne traži ogromnu ljudsku birokraciju, jer se sve može prebaciti na automatizirane sustave.

Ako imaš infrastrukturu (digitalni identitet, digitalne transakcije, kamere/ANPR, platforme i algoritamske feedove, registre, standarde i “compliance”), onda umjetna inteligencija može:

  • automatski detektirati “odstupanja” (sadržaj, ponašanje, obrasci kretanja, potrošnje),
  • automatski rangirati i ograničavati doseg informacija,
  • automatski provoditi pravila (blokade, ograničenja, uvjetovanja),
  • automatski slati upozorenja, kazne, zabrane ili “dodatne provjere”,
  • te optimizirati sustav bez potrebe da čovjek uopće razumije sve detalje.

Drugim riječima: AI omogućuje “upravljanje društvom” kao tehnički problem, gdje se politika svodi na postavljanje parametara, a provedba postaje automatizirana.

Zato je ideja “Agentic State” (ili općenito agentno/algoritamsko upravljanje) logičan završni sloj ove infrastrukture: ne trebaš tisuće ljudi da ručno nadziru i odlučuju — dovoljno je da sustav “uči” obrasce, označava rizike i automatski provodi mjere.

I tu dolazimo do najopasnije točke: kad se takav sustav jednom uvede, čovjek se može izbaciti iz kruga odlučivanja, ili ostaje samo kao formalni potpisnik odluka koje je već proizvela mašina.

Nekad je za nadzor trebala tajna policija. Danas je dovoljan API.

 

Zaključak: problem nije “zaštita djece”, nego alat koji ostaje nakon nje

Da budem kristalno jasan: ne branim društvene mreže za djecu. Ne branim pornografiju, pedofile, dezinformacije, niti zagađenje.

Branim princip: slobodno društvo ne smije graditi univerzalnu infrastrukturu nadzora svaki put kad mu ponestane argumenata.

Djeca trebaju odgoj, roditeljsku prisutnost, škole koje poučavaju činjenice i vrline, društvo koje kažnjava kriminalce – a ne sustav u kojem svi moraju dokazivati dob, identitet, status i “podobnost” da bi uopće sudjelovali u digitalnom javnom prostoru.

Jer jednom kad se cigla ugradi, nitko je više ne vadi. Samo se na nju nadogradi još jedan kat.

I onda se jednog dana probudimo u “utopiji” u kojoj je sve savršeno regulirano – osim slobode.

Popis epizoda (mjesta za linkove)

Advertisements

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp

Trenutno popularne objave: