Recimo ovo: imam „probrane“ prijatelje, njih 3.400. Naravno da ih 90% uopće ne znam, niti pratim. Ali, zašto ja imam tolike prijatelje? Jednostavno. Otvoren sam za različite solucije, ne mislim na seks, već na uvažavanje svakog i moju pojačanu znatiželju da „zavirim“ u svačiji „prozor“. Možda sam i voajer, osobito zato jer sam po seksualnom pitanju, odavno: nepravedno i radikalno zakinut!
To stvarno nije do mene, može tko god reći što hoće. Nije do mene. Tu prilažem stih Janis Joplin: „I feel so useless down here, With no one to love, Though I’ve looked everywhere, And I can’t find me anybody to love“ – koji izravno, koincidencijom, opisuje moj tragični slučaj koji će najvjerojatnije završiti kobno; iako nažalost neću završiti u klubu 27. Ali, to sad nije bitno. Htio sam se reflektirati, dakle, o „prijateljima“ – čije statuse, donekle i relativno „pratim“ – osobito kad istrošim sve kapacitete koji su prvenstveno rezervirani za kreaciju i kontemplaciju; a onda se pitam: koliko tih ljudi objavljuje vlastiti sadržaj!? – Tu ne računam fotografije! – Odi na instagram. Ali, OK, ne mogu ja zabraniti ljudima da se fotkaju 24 sata dnevno.
I ja ponekad objavim fotku, stoga ne smijem biti licemjer; ali to radim samo iz razloga da ljudi ne pomisle da se skrivam ili da imam lažni profil (zbog pseudonima) – ili da ne stojim iza onoga što objavljujem. To radim, stoga, reda-radi. Ali primjećujem, da ljudi to rade čak iz ovisnosti. Ili primjerice, ako i napišu tekst, stave svoju sliku, to mi primjerice nije jasno. Zašto uz vlastiti tekst i slika!? U medijima je drugačija situacija i to je stvar politike uredništva da uz tekstove objavljuje fotografije autora.
No, vratimo se na društvene mreže. Mislim, ako hoću, otvorim ti profil i vidim sve kaj imaš. Ali, OK. Onda ima primjerice: neželjenog sadržaja: ali to je sad upitno, jer tko će ocijeniti što je poželjno, a što ne. I što još primjećujem? Primjećujem da je facebook, ipak, 90%-tno – površna stvar.
Dakle, to je po meni površni alat za samopromociju ili pak auto-pornografiju, ili pak alat za ubijanje vremena. Stoga je meni to problem, jer moram skrolati 20 objava, da eventualno nađem nešto suvislo. Dobro, neke ljude sam „ispratio“ – do „kraja“ – pa su mi dosadili. Mislim, i ja sam dosadan. I što još?
Tu i tamo se nađe nešto intrigantno, ali sve se u principu svodi na jeftine štoseve ili izlizane priče; a smeta mi i to, još za kraj; što se ljudi obično „zakače“ potpuno krivo, iz potpunog neznanja te kloniraju komentare bez povoda, bez srži, bez uvida i bez konteksta. Ali, ok, ja sam tolerantan i još do sada nisam ni jednu jedinu osobu maknuo s liste prijatelja, osim onih koji tu i tamo pošalju zahtjev, a od statusa: čista nula (0) – dakle, nema ništa, pa znaš odmah da je neki fejk, ili bog te pitaj što, a to je već onda i sasvim druga tema.
