Antifašistički ustanak 2021. godine, piše Andrija Klarić.
Prije četiri godine, na današnji dan, narod se — bez vođa, bez stranke, bez proračuna, bez medija — uzdigao kao jedan. Bez poziva, bez najave, bez scenarija. Samo voljom. I stao na trg.
Tko to može učiniti osim naroda koji je osjetio da mu se stiska grlo?
Toga dana, obični ljudi — žene, muškarci, mladi i stari — digli su jedini istinski antifašistički ustanak moderne Hrvatske. Ne protiv nekog zamišljenog neprijatelja, ne protiv sjena iz prošlosti, nego protiv živuće, stvarne i vrlo konkretne pojave: prisile, maltretiranja, segregacije, ponižavanja, zabrana, uvjeta za život kakvi pripadaju mračnim režimima, a ne slobodnoj Europi.
U starim vremenima fašizam se prepoznavao po čizmama i simbolima. Danas ga prepoznajemo po osmijehu, po parolama o „solidarnosti“, po govoru o „javnom zdravlju“, po karticama koje dijele ljude na podobne i nepodobne. Uvijek se maskira u dobro — i zato najlakše prolazi.
Tadašnji „čuvari demokracije“, autoproklamirane moralne vertikale i samozvani nasljednici antifašističke tradicije, otkrili su se onoga dana do kosti: tko je vikao da je narod neprijatelj, tko je tražio još strože mjere, još manje slobode, još čvršću šaku — taj je pokazao svoje pravo lice. Učinio je upravo ono što su povijesni fašisti uvijek radili: tlačili, etiketirali, ponižavali i progonili.
Stoička misao nas uči da se vrlina vidi tek kada je iskušana. I doista — tko je tada pokazao vrlinu? Ne oni na funkcijama, ne „stručnjaci“ na listi poziva, ne mediji koji su izgubili utjecaj pa izmislili napad na novinara da bi skrenuli pogled s veličanstvenog skupa. Vrlinu su pokazali oni koji nisu imali nikakvu moć osim svoje savjesti.
Oni na vrhu institucija, kreatori javnih politika i njihovi glasnogovornici, bili su zrcalo propasti. Negativna selekcija desetljećima ih je gurala naprijed: mediokriteti bez hrabrosti, bez intelekta, bez etike. Ljudi čija bi prirodna razina bila tišina i skromnost, ali su dobili funkciju — i potvrdili najgore sumnje o sebi.
Mediji? Najglasniji i najgori. Umjesto da budu stjegonoše slobode, postali su PR služba jedne politike. Umjesto kontrole moći — instrument moći. Umjesto korektiva — megafon.
A „stručnjaci“? Danas je jasno: nisu vodili oni politiku, nego je politika vodila njih. Znanost im je poslužila kao paravan, kao alat, kao štit. Niti jedna mjera, od lockdowna do covid-potvrda, nije imala stvarnu opravdanost. Jedini rezultat bio je društvena šteta.
Pa ipak, premijer je ostao isti. I ministar koji je disciplinirao narod dok je sam gurao ruke u pekmez ostao je na funkciji — sve dok ga nisu priveli oni izvana. Ne zato što je sustav htio pravdu, nego zato što mu je poremetio plan.
Kada se danas pitamo kako je moguće da isti ljudi opet budu izabrani, odgovor je jednostavan, premda neugodan:
kombinacija stockholmskog sindroma, kompleksa malih naroda i onoga o čemu je Matoš pisao kada je govorio o našim izdajicama.
Lekcija je jasna:
Čovjek ne može birati vrijeme u kojem živi, ali može birati kako će u tom vremenu stajati.
Onog dana 2021. godine, narod je stajao uspravno.
Sve ostalo — politika, mediji, „stručnjaci“, „antifašisti“ koji su vikali protiv antifašista — stajali su naopako.
I zato taj dan ostaje podsjetnik da, unatoč svemu, vrlina postoji. Da karakter postoji. Da dostojanstvo postoji. I da ono, kada se pojavi, ne treba nikakvu najavu niti organizaciju.
Samo iskru savjesti koja kaže:
Ovo što radite nije ispravno — i ja u tome neću sudjelovati.
I zato, taj dan ostaje — jedini stvarni antifašistički ustanak našeg vremena.
(podijelite svoje misli o tom vremenu)
