- Andrija Mario Golubić
- Arhiva portala Epoha, Facebook
Postoji rečenica koju često čujem: “Ne možeš ti ništa promijeniti, nemoj talasati.” To je rečenica poraza, rečenica komforne zone. Upravo ta rečenica je hranjiva podloga globalizmu. Jer globalizam se ne širi snagom argumenata, nego snagom naše pasivnosti.
Danas se svijet prikazuje kao velika “obitelj”, a zapravo je riječ o hijerarhiji u kojoj mali narodi i pojedinci gube identitet. Globalizam briše individualnost, pretvara čovjeka u potrošača i drži ga mirnim kroz lažnu ponudu “slobode izbora”. Najbolji primjer su multinacionalne korporacije: ma što kupili, na kraju opet hranite iste fondove i iste centre moći.
Zato mnogi vjeruju da je bojkot najsnažnije oružje. I jesu u pravu, ali samo djelomično, jer postoji razlika između stvarnog bojkota i iluzije bojkota. Iluzija se događa kad ljudi kažu: “Ne kupujem Colu jer je zlo.” Ali na zabavi je popiju, jer je besplatna. Ili kupe Pepsi misleći da su nešto postigli, a iza oba branda stoje isti financijski igrači.
Tada se zapravo ništa ne mijenja: globalni stroj i dalje bruji, samo je naš ego zadovoljen, jer mislimo da smo napravili mali otpor. To je kao prestati kupovati cigarete, ali stalno žicati od drugih. Samo zamjena ovisnosti, a ne prekid.
Stvarni bojkot traži dosljednost i žrtvu. Ljudi u Montgomeryju nisu rekli “neću kupiti kartu, ali ću povremeno sjesti”(Afroamerikanci u Alabami prestali su koristiti gradske autobuse nakon što je Rosa Parks odbila ustati i prepustiti mjesto bijelcu.). Hodali su kilometrima, organizirali prijevoz, stisnuli zube i izdržali više od godinu dana. Rezultat: sustav je puknuo. To je ključ – disciplinirana i masovna odluka koja onemogućava protivnika da nastavi kao prije.
Zašto većina bojkota propada? Zato što ljudi žele i sitog vuka i ovce na broju. Hoće moralnu satisfakciju bez osobne žrtve. Hoće promjenu, ali ne žele riskirati komfor. Hoće se suprotstaviti globalizmu, ali u ruci i dalje drže njegov proizvod.
Globalizam neće pasti zbog jednog velikog heroja. Past će zbog milijuna malih dosljednih odluka. Prava borba protiv njega nije spektakl na naslovnicama, nego odluka običnog čovjeka da se ne da kupiti — ni novcem, ni komforom, ni taštinom.
Ako piješ Colu na zabavi jer je “besplatna”, onda nisi u bojkotu. Ako trpiš nelagodu i ostaneš dosljedan, onda si istinski borac. A globalizam se najviše boji upravo tog: čovjeka koji se ne prodaje za sitni luksuz, nego zna da svaka kap odricanja nosi snagu.
Bojkot nije moda, nije poza i nije iluzija. Bojkot je odluka da kažeš: dosta. Ako ne kupim, ne konzumiram, ne podržavam — tada globalizam gubi. A kada milijuni ljudi naprave isto, razorni stroj staje. To je jedina matematika koje se globalisti boje.
