Mnogi su danas zaboravili na jedne od najmasovnijih i najdugotrajnijih masovnih prosvjeda u povijesti Republike Hrvatske – “Facebook prosvjede. “ Bilo je to, sjećate se, 2011. godine. Tada je na vlasti bio HDZ na čelu s premijerkom Jadrankom Kosor. Počeli su s jednim čovjekom, Ivanom Pernarom na Markovu trgu. Na tom prvom prosvjedu bio je Pernar s par njegovih istomišljenika. Drugi je bio brojniji i tada je počelo.
Ideja je bila masovnim prosvjedom tražiti prijevremene izbore, zaustaviti pljačku Hrvatske i tražiti bolje. Prosvjedima sam se priključio na trećem po redu. Tada sam bio nezaposlen, na burzi, bez imalo nade za bolje sutra. Želio sam biti koristan i pokušati se boriti s ostalim građanima za bolje sutra svih nas. Dana 26. 02. 2011. godine u Radićevoj ulici u Zagrebu u pokušaju ponovnog dolaska prosvjednika na Markov trg izbili su neredi i sukob s policijom koja nam nije dozvolila okupljanje na Markovu trgu.
Nakon tog prosvjeda ne znam zašto, ali Ivan Pernar se izolirao tj. krenuo je u svoju solo borbu neovisno od “organizatora” prosvjeda koje je sam okupio. Kako sam imao puno slobodnog vremena, uključio sam se aktivno u tadašnjoj facebook grupi prosvjeda “Veliki prosvjed za rušenje Vlade”.
Davao sam prijedloge, komentirao, išao na svaki prosvjed, u meni se probudio bunt, inat, borba. Mislio sam da mogu nemoguće, zajedno sa građanima srušiti Vladu HDZ-a. Nakon nekog vremena uočen je moj trud te sam pozvan da budem član “Stožera” prosvjeda. Bilo nas je 10 ili 12, ne sjećam se više. Nakon razmjene osobnih podataka, tko sam, što sam? Ključno pitanje da uđem u Stožer bilo je pitanje: “Što po osobnom mišljenju želim postići s ovim prosvjedom? Koja je moja namjera i motivacija?”.
Moj odgovor je i danas moja politička parola i stav: “Ovim prosvjedom želim da kao narod uspijemo vratiti ponos. Želim ako uspijemo srušiti Vladu da ugradimo u svakog političara strahopoštovanje prema narodu. Mi ih biramo na izborima, oni nama odgovaraju. I da znaju kada dođe nova Vlast ako i ona ode krivim putem evo nas opet na ulici. Mi vas gledamo i pratimo što radite.”
Ulaskom u Stožer, iako smo svi bili laici tj. obični ljudi koji žele bolje svakome. Organizirano smo davali prijedloge i odlučivali kojim smjerom će ići prosvjed. Kako nismo htjeli nasilje, odlučili smo se za šetnje i kućne posjete vodećim HDZ-ovcima. Kosor, Šeks, Hebrang…itd.
Na prosvjedima su bili doista građani svih generacija. Stari i mladi, lijevi i desni, vjernici i ateisti, svi s jednim zajedničkim ciljem. Micanje koruptivnog ološa s vlasti. Svakim prosvjedom bilo nas je sve više. Predlagao sam da prosvjed bude jednom tjedno jer svaki drugi dan bit će naporno i ljudi će se početi osipati.
Nažalost moj prijedlog nije dobio većinu na glasanju jer ako bi bio jednom tjedno onda će prije nestati i izaći iz fokusa javnosti. Ubrzo je počelo podmetanje izvana. Kao i danas i tada su svi mediji ignorirali prosvjed, umanjivali broj prosvjednika, širili lažne izjave političara. Npr. Hebrang koga smo posjetili nas oko 5000 izjavio je da već tjedan dana struže fasadu od jaja kojim su prosvjednici gađali njegovu kuću. Niti jedno jaje nije poletjelo. Došli smo, izvikali se, oko kuće je bio kordon policije, i otišli u miru.
Mali pijuni iz sjene u nadi da ostvare svoje osobne političke ambicije i izliječe svoje komplekse počeli su svojatati prosvjed. Tako se i dotični gospodin Golubić (nije mi ništa u rodu), bivši član mladeži HDZ-a sa svojim pobornicima nametnuo na čelo kolone ispred hrvatske zastave koja je uvijek bila na čelu. Sa svojom ikonografijom – slikama plamtećih križeva, gdje sam došao u sukob s jednim od njih jer sam mu rekao da simbol plamtećih križeva nije ono što predstavlja sveopći građanski prosvjed.
To je simbol KKK-a. Kako su bili na čelu kolone, mi smo skrenuli ulicu prije pa nek’ šeću sami. To ih je razljutilo i počele su prijetnje. S vremenom su odustali. Tražili smo podršku sindikata i oporbe. Nismo ju dobili, čak smo u šetnjama par puta došli ispred sindikalnog doma zazivajući ih da se probude jer ako nam se sad ne pridruže neće nikad. Jedini sindikalni čelnik koji nam je pomogao i od srca mu hvala na tome, je gospodin Željko Stipić – čelnik Sindikata Preporod.
Uskočio nam je s materijalima za transparente. Htjeli smo probuditi i HAZU, no odgovor je bila tišina. Stvorili smo masu ma koliko bili ignorirani i omalovažavani od strane vladajućih pa i medija. Čulo se za nas, znalo se za nas. Nažalost moja predviđanja da će prosvjed svaka dva dana biti i grob za prosvjed su se obistinila. Tako da smo se zadnjih par tjedana prebacili na performanse koji nisu polučili neki efekt. Zadnji prosvjed bio je 1. svibnja u Maksimiru kad nas se okupilo oko desetak.
Ta nešto više od dva mjeseca prosvjeda ispunilo me je nadom da se može. Da možemo izaći na ulicu zajedno. Ima toliko anegdota s prosvjeda da mi ne bi bilo dostatno ni par mjeseci pisanja da ih sve nabrojim. Spomenut ću samo jednu. U ulici grada Vukovara u jednom trenutku je zalutao glasnogovornik Vlade (danas je tajnik u ministarstvu poljoprivrede), ubrzo su ga okružili prosvjednici dok se on zaključao u automobilu. Ništa mu se nije dogodilo, ali taj strah u njegovim očima je nešto što i danas pamtim.
Kad su sami bez pratnje obične su kukavice, strah od naroda je golem. Zato se Plenković zabarikadirao na Markovom trgu, zato ima toliku pratnju, zato šalje specijalnu policiju na žene iz pravosuđa. Njemu i njegovima treba zaštita da mogu u miru uništavati ovaj narod i državu.
Da parafraziram izreku kojom se vodi “Država, to sam ja” trebalo bi u svijesti naroda ugraditi “Država, to smo mi”. Prošlo je 12 godina od tog prosvjeda. Današnje stanje je puno gore nego što je bilo te davne 2011. godine. Krađe, afere, nametanje iskrivljenih vrijednosti, sustavno uništavanje malih poljoprivrednika, obrtnika, ulizivačka politika velikim centrima moći, predaja kompletnog suvereniteta Hrvatske, strah od trovanja, strah od egzistencije…itd.
A narod šuti i trpi. Izlaze samo kad treba dočekati sportaše. Oporba kao i svi ostali političari samo laprdaju i ništa ne rade. Vjerojatno čekaju da narod odradi lavovski dio posla tako da oni pokupe zasluge. Ne pozivaju ni na što, ni na bojkot, ni na prosvjed, ni na što. Oni samo čekaju izbore.
Alibi fore, kao Zekanovićev referendum o očuvanju kune je izrežiran od strane vladajućih da imaju zakonsku osnovu da su kao pokušali. Švicarska za svako pa i najmanje pitanje ide na referendum u vezi svega. A naša oporba ništa. Zašto ne žele čuti glas naroda? Zašto se boje direktne demokracije? Zato jer im nije u interesu da se stanje promjeni. A mogu, imaju ljudstvo i logistiku za sve – od referenduma do prosvjeda.
Nek’ oni odrađuju političke stvari dok iza sebe imaju podršku naroda na ulici. Očito taj scenarij ne žele jer im se ne da. I kad ih se kritizira onda njihovi simpatizeri koji očito imaju interes lobirati za njih pozivaju i prozivaju obične male ljude da zašto se oni ne dignu? Sramotno. Podržat ću svaki novi mirni masovni prosvjed. Tako sam bio i na prosvjedu pravosudnih djelatnika na Markovu trgu.
Ironično – trebalo mi je 12 godina da napokon dođem prosvjedovati protiv Vlade na Markov trg. I svaki novi prosvjed po meni bi trebao biti bez nepotrebnih govorancija i isticanja bilo koga kao nekog vođe. To vrijedi i za minule Facebook prosvjede. Nikome ni tada nije trebala ničija govorancija i urlanje u megafon i nitko nije trebao koristiti te prosvjede za isticanje sebe i nekih svojih političkih stavova, jer to nisu bili prosvjedi te vrste. Nisu bili ideološki obojeni, već su to bili prosvjedi nezadovoljnih građana koji su digli svoj glas protiv vlasti s kojom nisu bili zadovoljni.
Pravi građanski prosvjedi trebali bi biti bez prevelikih govorancija, bez vođe, bez muzike. Samo čista homogena masa građana koji zajedno u jedan glas izvikuju svoje parole. Ne treba nam hrpa zahtjeva, dovoljan je samo jedan. “Dolje Vlada”. Tim zahtjevom sve poruke su svedene pod isti nazivnik.
Treba izbjegavati da se prosvjedi održavaju samo u Zagrebu, jer logistički je lakše policiji pratiti jedan prosvjed na jednom mjestu. Kad bi masovni prosvjedi bili po drugim gradovima i općinama logistički je nemoguće to pratiti. Iskreno da sad pokušam sam nešto organizirati, ne da mi se. Ne želim podmetnuti svoja leđa i energiju da bi se drugi busali u prsa. Svi se trebamo organizirati i solidarizirati, osvijestiti moć našeg zajedništva. Svi zajedno trebamo reći – dosta je. Vrijeme je odavno isteklo, što čekamo? Vrijeme je.
Nije vrijeme podjela. Vrijeme je za udruživanje. Vrijeme je da vidimo tko su ljudi zajedništva i tko su ljudi podjela. Vrijeme je da se skupimo mi koji nismo ljudi podjela, a svi oni samozvani aktivisti kojima bilo tko iz njima znanih razloga smeta (a to je lako uočiti upravo u virtualnom svijetu u kojem oni obično lobiraju protiv nekoga i blokiraju nekoga koga smatraju nekakvom konkurencijom ili jednostavno iz čiste zlobe) nisu pravi borci za slobodu, već samo rade pomutnju među istomišljenicima, a to stvarno nikome ne treba.
To treba jasno i glasno reći i detektirati te ljude na vrijeme. Treba nam zajedništvo, više nego ikada do sada. Ne trebaju nam krtice. Jedino tada, kada osjetim tu energiju koja nas je nosila u najboljim danima minulih i pomalo zaboravljenih Facebook prosvjeda kojih smo se danas prisjetili, i ja ću ponovno reći – tu sam, na raspolaganju sam da ponovno pokušamo zajedno dići svoj glas protiv nepravde koja nas sve jednako tlači i tišti. Ne treba nam ničija sebičnost. Ne treba nam veliki vođa u aktivističkim redovima. Trebamo jedni drugima. Treba mi moj narod. Treba mi naše zajedničko NE nepravdi, da ponovno prošećemo ulicama i u jedan glas uzvikujemo: SVI NA ULICE!
Dragi naši prijatelji,
Bili bismo vam neizmjerno zahvalni da vašim skromnim donacijama podržite naš rad kao alternativnog i potpuno neovisnog medija iza kojega ne stoje nikakve organizacije, već samo čisti entuzijazam. Svaka vaša donacija je više nego dobrodošla. Hvala vam od srca što ste uz nas. Vaša podrška nam puno znači. I mi smo svim srcem uz vas.
