Moj kratki osvrt na nedavni prosvjed za Liku, piše Hamed Bangoura.
Zrak nema stranačku iskaznicu. Voda ne pita za koga glasaš. A šuma ne broji glasove na izborima. Svi pijemo istu vodu, udišemo isti zrak, šetamo istim šumama, a i krvavi smo ispod kože.
Prije svega, kapa do poda ljudima koji su uopće uspjeli organizirati prosvjed kojem smo svjedočili. Organizirati prosvjed nije lako nikad, a ovaj put pogotovo nije bilo lako kad su svi, od stranaka do javnih osoba, pokušali dobiti neki poen za sebe. Jedni pozivali, drugi opstruirali, kao da svi ne pijemo istu vodu, ne udišemo isti zrak i ne hodamo kroz iste šume. Zato su organizatori trebali imati karaktera, snage i volje da to izguraju do kraja i izvedu 15 tak tisuća ljudi na ulicu. To poštujem, bez obzira što mislim o ostatku.
A ostatak me, iskreno, zabrinjava. Šutnja o brojkama onih koji su bili na prosvjedu, medijska izvještavanja u kojima se traže političari i javne osobe, a o naslikavanju selfija da ne govorim. Posebno me se “dojmilo” kako su politički akteri “mudro” govorili da je ovo ipak prosvjed građana i da politika nema što govoriti na tim prosvjedima, i kako oni, političari, sada trebaju šutjeti. Naravno da nema. Ali politika ionako već 36 godina šuti o svemu i jako pazi da se mudro ne zamjeri građanima. Glas je glas, pa kad za glas treba stisnuti glasnice, da ne kažem guzice, oni će i to napraviti.
Kad smo kod brojki, ovo sigurno nije bio najveći prosvjed u Hrvatskoj u zadnjih 30 godina, kako su pisali. Radio 101 iz ’96. je i dalje najveći prosvjed u povijesti ove zemlje. O broju onih koji su se natiskali na Trg tad da ni ne govorimo. Doček Vatrenih 2018. izvukao je pola milijuna ljudi na ulice istog grada. Žalosno je, ali istinito, da nam je lakše izaći za loptu nego za vlastiti zrak, vodu, šume. Ne umanjujem time vrijednost uspjeha naših sportaša, samo kažem da se svi malo zamislimo oko toga.
Generalno, prosvjed je uspio. Ali kad smo već kod toga, moja jedina kritika na sve prosvjede je da ima previše govornika koji često s iste pozornice ponavljaju ono što je govornik prije njih već rekao. Spontano je to sve i razumijem emociju, ali malo urednički vođenih govora učinilo bi cijeli prosvjed još ozbiljnijim. Po mom skromnom sudu, trebao je netko urediti program, manje govornika, jasnije poruke, i odjek bi bio još jači.
No, suština ostaje ista, i ona je jednostavna. Zemlju ne nasljeđujemo od predaka, mi je samo posuđujemo od svoje djece, i tu djecu trebamo naučiti da ne ponavljaju naše greške. To nikad nećemo shvatiti dok šume, zrak i vodu ne zaštitimo Ustavom, što smo trebali učiniti drugog dana kad smo stvorili svoju državu. Ne uredbom koju sutra mijenja druga vlast, ne odlukom koja vrijedi dok traje mandat, nego Ustavom, kao temeljnim pravom svakog djeteta, svakog građanina, svakog rođenog u ovoj zemlji i onoga tko u njoj živi i poštuje je. To nema ni crvenu ni plavu, ni crnu boju, ni politiku, ni ideologiju.
I ne moramo izmišljati toplu vodu. Slovenija, zemlja s kojom smo donedavno dijelili državu, je 2016. u svoj Ustav unijela da je pravo na pitku vodu temeljno ljudsko pravo i da vodni resursi ne mogu biti roba na tržištu. Ne tvrdim da je njihov model savršen niti da bismo ga trebali prepisati od riječi do riječi. Ali dokazuje da to nije nemoguća misija, nego pitanje volje. Tome bismo trebali težiti, samo korak dalje — da uz vodu zaštitimo i zrak i šume, i da uz to pravo propišemo i cijenu za onoga tko ga ugrozi.
Nevažno ugrožava li zrak, vodu ili šume. Bez izuzetka i bez veze kome pripada tvrtka ili tko mu je kum u stranci pa ga time može spasiti. Cijena se mora platiti. Ugrožavanje tih resursa nije zločin samo protiv Hrvatske. To je zločin protiv planete na kojoj žive i trebaju živjeti naša djeca, a kao što već napisah, mi te resurse samo posuđujemo od njih.
