Nisu uspjeli, jer je Lika bila važnija od njihovih podjela.
Nisu uspjeli.
Nisu uspjeli prosvjed pretvoriti u još jednu utakmicu između crvenih i plavih. Nisu uspjeli gađati ga političkim etiketama. Nisu uspjeli ga ugušiti međusobnim prepucavanjima, a nisu ga uspjeli ni preuzeti.
I možda je upravo zato jučerašnji prosvjed „Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku“ bio puno važniji nego što će neki danas pokušati prikazati.
Jer dok su se prije prosvjeda jedni trudili objasniti zašto na njega ne treba ići, drugi su pokušavali objasniti tko bi na njemu smio biti, a treći su se više bavili političkim kalkulacijama nego razlogom okupljanja, ljudi su jednostavno došli.
I hodali.
Za Liku.
Za Hrvatsku.
Za čistu vodu.
Za zdravlje.
I tu je cijela priča.
Možete vi prosvjed pokušavati smjestiti u lijevu ili desnu ladicu koliko god želite, ali jučer je bilo prilično teško ignorirati ono što je bilo pred očima.
Hrvatske zastave bile su tamo. Lika je bila tamo. Ljudi su bili tamo. A čista voda bila je razlog zbog kojeg su se okupili.
I zato mi je posebno zanimljivo kako su neki prije prosvjeda pokušavali pronaći „krivog“ čovjeka, „krivu“ političku opciju ili „krivu“ ideološku pozadinu.
Kao da će voda biti manje čista ako na prosvjedu stoji netko s lijeve strane političkog spektra.
Ili će zdravlje Ličana biti manje važno ako se među okupljenima nalazi netko tko glasa desno.
To je bolest hrvatskog političkog života.
Sve moramo podijeliti.
Sve moramo obojiti.
Sve mora biti naše ili njihovo.
Čak i voda.
Ali voda nije ni lijeva ni desna.
I ne zanima je tko je na vlasti.
Kao što ni otrov ne pita čovjeka je li glasao za HDZ, SDP, Možemo, DP ili nije izašao na izbore.
Zato je Lika jučer bila važnija od njihovih podjela.
A možda je upravo to ono što je neke najviše zasmetalo.
Jer kada se ljudi okupe oko konkretne stvari koja se tiče njihovih života, teško ih je kontrolirati političkim etiketama.
Teško ih je uvjeriti da im je veći neprijatelj onaj koji stoji pokraj njih nego problem zbog kojeg su uopće došli.
I zato nije važno je li na prosvjedu bio netko s ljevice.
Nije važno ni je li bio netko s desnice.
Važno je da su se ljudi okupili zbog pitanja koje bi trebalo zanimati svakoga tko živi u ovoj zemlji.
Jer danas je to Lika.
Sutra može biti Slavonija.
Prekosutra Istra.
A onda možda i mjesto u kojem živimo.
Zato mi je jučer bilo lijepo vidjeti ljude koji su barem na nekoliko sati uspjeli ostaviti po strani svoje političke razlike i stati iza jedne jednostavne ideje:
Želimo živjeti u zemlji u kojoj su čista voda, zdrav okoliš i zdravlje ljudi važniji od političkih interesa.
Možda je ovo stvarno labuđi pjev.
Možda će se već sutra sve ponovno vratiti na staro. Na naše i njihove, crvene i plave, lijeve i desne. Možda će se ponovno pojaviti oni koji će ljudima objašnjavati zašto ne smiju hodati zajedno ako se ne slažu baš oko svega.
Ali jučer se dogodilo nešto što vrijedi zapamtiti.
Tisuće ljudi pokazale su da ih se ipak može okupiti oko nečega što nije stranka.
Ne oko političara.
Ne oko fotelje.
Ne oko predizbornog slogana.
Nego oko zemlje na kojoj žive i vode koju piju.
I ako je to labuđi pjev, neka je.
Bilo ga je lijepo čuti.
Jer Hrvatska bi puno bolje izgledala kada bismo češće znali hodati jedni uz druge – čak i onda kada se ne slažemo ni oko čega drugoga.
