- Ines Knežević
- AI, Facebook
U ‘sada’ nema filozofije ni ideologije. U ‘sada’ nema „trebalo bi“. U ‘sada’ postoji samo – VIDIM. I kad u sada vidiš da je netko namjerno ozlijedio dijete, prirodno je da se pojavi i reakcija. Ne mišljenje. Ne samo blijedi stav. Nego prava reakcija. Jer tijelo zna istinu i etiku prije uma.
Savjest zna prije teologije i duhovnih fraza. I to nije grijeh. To je život koji se brani.
Religije i teolozi nisu pogriješili, jer su govorili o ljubavi, nego zato što nisu znali ili htjeli razlikovati ljutnju od mržnje i zato što su s vremenom više počeli štititi hijerarhijske moćnike od nevinih žrtvi.
I tako je ljutnja zabranjena i proglašena grijehom. Potom su izjednačili: reakciju s mržnjom, jasnu granicu s nasiljem i savjest s egoizmom. I onda rekli ljudima: „Ako se ljutiš, nisi blizu Boga.“
Time su religije napravile nešto mnogo gore od nasilja. Napravile su etičku anesteziju. Čovjeku više nije bilo dopušteno vjerovati vlastitom viđenju. Morao je prvo pitati dopuštenje je li dobro vidi. Prava istina je da čista ljutnja nije problem. U sada, ljutnja je kratka.
Pojavi se i s pravom zatraži granicu i završi.
Mržnja počinje tek kada se: pojavi priča, inscenirani narativ i neprijatelj u glavi.
Ali religije nas nisu učile da ne dodajemo priču i da je upravo priča u glavi most između ljutnje i mržnje.
One su rekle: Ne reagiraj! I tako su ljude naučile da: gutaju, potiskuju i sumnjaju u sebe.
I što smo onda dobili? Depresiju. Ravnu liniju ravnodušnosti i duhovnu sterilnost.
Najopasnija duhovna laž je da su svi dobri i da svi zaslužuju ljubav. Ta rečenica mnogima zvuči sveto.
Ali bez razlikovanja ona je smrtna i ostavlja ogromne posljedice. Jer ako su svi jednako dobri i svi jednako vrijedni bez obzira kako djelovali onda: zlo nema ime, granica nema legitimitet i žrtva mora šutjeti.
To NIJE ljubav. To je kukavičluk presvučen u svjetlo! Čovjek u istini ne pita: Jesam li ljubazan? On pita: Je li život zaštićen?! Ako je život ugrožen reakcija je točna. Ako nije ugrožen reakcija se povlači. Bez mržnje i bez osvete. Ali ima rez. Razlučivanje i granicu.
Kad je čovjek u sada: nema projekcije, nema opravdanja i nema „kasnije“. Kad se ispadne iz sada onda se pojavljuje strah, teologija i moral bez tijela. I ako tada podržavamo i ponavljamo frazu… „Nemoj se ljutiti. Ljubi sve.“….dok dijete krvari ili treba konkretnu zaštitu tada nasilnik ostaje i savjest umire.
Istina koju mnogi ne žele reći je da se ne štiti nevine tako da se voli nasilnike.
Nevine se štiti samo tako da se nasilniku oduzme pristup i jasno postavi granica!
Ljutnja kao reakcija nije grijeh. Ona je posljednji znak da svijest još nije amputirana.
Grijeh je učiti ljude da se boje vlastite savjesti. Grijeh je tražiti ljubav tamo gdje treba granica i zamijeniti budnost slijepom mirnoćom. Kad odbacimo i izgubimo jasnoću, dobijemo dogmu i šuplje riječi. Kada reagiramo u sada iz etike i savjesti više nam ne trebaju zabrane.
Jer oči onda vide. Rade ono za što služe. I to je dovoljno.
