Idealni sustav bio bi onaj u kojem narod stalno sudjeluje u odlučivanju o pitanjima koja se tiču njegovog života, gdje referendumi i narodne inicijative nisu iznimka nego uobičajeni oblik političkog djelovanja, a tehnologija omogućuje brzu i sigurnu provedbu volje građana.

Političari bi u takvom poretku bili samo privremeni izvršitelji narodne volje s jasno ograničenim mandatima i bez mogućnosti da izgrade vlastite utvrde moći. Njihove odluke bile bi u potpunosti javne i dostupne svima, a svaka izdaja povjerenja bila bi kažnjena trenutačnim opozivom, jer narod ima pravo dati otkaz onome tko je prodao i prekršio svoje obećanje. Tada bi politika izgubila status nagrade i privilegije, jer bi se shvatilo da je ona služba, a ne osobni biznis.

U takvom sustavu više ne bi postojala kasta profesionalnih političara koja se izmjenjuje u krugu, nego stalna smjena ljudi koji privremeno služe zajednici. Moć bi se vratila narodu, a ne strankama i lobijima, jer suverenitet ne pripada rukama nekoliko izabranih, već svima.

Ono što se danas čini nemogućim postaje jednostavno kada ljudi prestanu vjerovati u vlastitu nemoć i shvate da su upravo oni poslodavci, a političari samo najamnici. Tada bi simboli države ponovno dobili stvarno značenje, jer bi stajali na čvrstim temeljima narodne volje, a ne na pijesku lažne demokracije.

Veliki problem je da današnji sustavi izgledaju demokratski, ali zapravo su partijski karteli. Narod glasa svake 4 godine, a između toga nema nikakvu kontrolu. Idealni sustav bi prekinuo tu iluziju i vratio moć u ruke građana svakodnevno.

To bi značilo da političar nije gospodar, nego službenik naroda, koji lako može biti razriješen. U pravom smislu riječi narod daje posao i narod daje otkaz.

Prava promjena počinje kad ljudi shvate da su političari odraz njihovog unutarnjeg stanja. Ako narod vjeruje da je nemoćan, dobiva “gospodare”. Kad narod shvati da je suveren, političari postaju prolazni službenici.