- Ines Knežević
- Arhiva portala Epoha, Facebook, Pixabay
Postoji jasno vidljiv fenomen da mnogi ljudi razmišljaju kroz obrasce koje nisu sami oblikovali. Njihova uvjerenja i reakcije dolaze iz medija, obrazovnog sustava, religijskih dogmi, društvenih normi pa čak i algoritamski usmjerenih sadržaja koji neprestano kroje percepciju svijeta.
To se prepoznaje u načinu na koji reagiraju. Čim se spomene nešto što svakodnevni narativ klasificira kao “teoriju zavjere”, automatski odbacuju cijeli razgovor, bez ikakvog traga provjere ili razmišljanja o mogućnostima. Njihov um je već postavljen u unaprijed definirani okvir i svaka nova ideja koja taj okvir narušava izaziva kod njih refleks odbijanja.
Isto tako, kod mnogih programiranih postoji snažna tendencija branjenja autoriteta. Ljudi slijepo vjeruju “stručnjacima”, institucijama, znanosti i političarima bez ikakve volje da razumiju stvarnu pozadinu i mehanizme samog sustava. Vjeruju živim i mrtvim političkim idolima koje drže na pijedestalu bez dubljeg promišljanja. To je obrazac koji se manifestira kroz automatiziranu poslušnost gdje se logika i individualno promišljanje zamjenjuje idejom da je taj autoritet koji su izabrali njihov spasitelj.
Kada se takvim ljudima iznese informacija koja može dovesti u pitanje njihovu percepciju, reakcija im je često agresivna i pristrana. Svaka informacija koja dovodi u pitanje bezgrešnost njihovih autoriteta izaziva kod njih ljutnju ili osudu i umjesto dijaloga, oni bijesne ili ismijavaju onoga koji im otkriva stvari koje se ne poklapaju sa slikom u njihovoj glavi.
Nažalost današnji ljudi u većini ne shvaćaju da su sami krivi za stanje na koje se redovno žale. Imaju masovni problem nesposobnosti povezivanja uzroka i posljedice. Većina se stalno žali zbog visokih cijena, lošeg zdravstvenog sustava i korumpiranih političara, ali ne uočavaju da njihovi vlastiti izbori (što jedu, koga biraju, kako se sami ponašaju, kakve ideje podržavaju i za koga rade) čine osnovni dio problema i produžavanje agonije.
Svjesno ili nesvjesno, oni zanemaruju vlastitu odgovornost i traže vanjske uzroke za sve loše oko sebe. Još jedna karakteristika programiranih ljudi je ponavljanje fraza bez razumijevanja. “Živimo u demokraciji”, “Znanost je odlučila”, “To je za našu sigurnost” i sve to njima zvuči uvjerljivo, ali rijetko tko od njih zna objasniti što te riječi zapravo znače u praksi, kako djeluju ili kakve posljedice imaju na život njih samih i cjelokupne društvene zajednice. Fraze su to koje postaju ritual, zvukovi koji daju osjećaj pripadnosti, a ne stvarnog znanja i razumijevanja suštine.
Posebno je žalosno promatrati one ljude koji misle da su probuđeni, jer su prešli iz jednog sustava uvjerenja u drugi, na primjer iz mainstream medija u alternativnu zajednicu. Oni zamjenjuju jedan paket uvjerenja za drugi, ali bez stvarne unutarnje provjere ponavljaju fraze samo kao papagaji. Promjena kod takvih je često površinska, vanjska, bez dubljeg procesa samospoznaje ili suočavanja s vlastitim predrasudama. Takvi ne shvaćaju da gomilanje uvijek identičnih objava gdje se samo žale, a nikakva rješenja ne daju, neće riješiti probleme koje imamo.
Najrjeđi su oni pravo probuđeni koji mogu nositi više perspektiva istovremeno. Oni ne traže stalno tko je u pravu. Oni se pitaju što je stvarno i što se može učiniti. Oni ne rade za parazite šireći njihov strah. Oni prepoznaju i razumiju da nitko nije potpuno oslobođen od utjecaja sustava dok je u sustavu, ali unutar sebe pronalaze prostor slobode i jasnoće i dijele ga s drugima. Do cilja se dolazi smireno i postepeno, a ne konfuzijom.
Šokantno je da još uvijek imamo 90% ljudi koji ne razumiju vlastitu motivaciju pri odabiru predsjednika, stranke, životnog partnera, posla, hrane ili stava. Sve rade po automatizmu ili impulsu trenutka i dojma. I tko je onda doista slobodan?
Odgovor nije u vanjskim potvrđivanjima ili etiketama, već u ogoljenoj, iskrenoj introspekciji i suočavanju sa činjenicama, a ne u plivanju u pristranoj nostalgiji. A za to treba najprije biti neutralan, objektivan i otvoren i spreman mijenjati stvari kod sebe za koje postane očigledno da vas drže u patnji i nezadovoljstvu. Sve gdje se shvati da smo namagarčeni, treba bez zadrške odbaciti, deinstalirati iz glave zauvijek!
Za početak bilo bi dobro barem zakoračiti u slobodu. Krenuti prema njoj! Kao što Max Igan kaže: “Oni ne rade za nas. Oni rade za sebe. Mi smo u nasilničkom odnosu s njima i živimo u svijetu koji vode kriminalni karteli. Za početak trebalo bi prestati glasati za njih, podržavati ih i socijalno izolirati i njih i sve one koji rade za njih. Trebamo im uskratiti svoju uslugu, ne usluživati ih više! Naše zakonsko pravo je odbiti uslugu i nismo prisiljeni nikog služiti bez svoje volje. Stoga odbijmo uslugu kriminalcima…neću ti prodati, neću ti natočiti benzin, neću ti prodati zemljište, neću ti graditi kuću, neću ti održavati vrt. Ne uslužujem kriminalce!”.
“Kad im svi odbiju uslugu sami će otići sa svojih pozicija i iz naših života”.
Bio bi to dobar početak i smislen korak prema slobodi.
