“1981. godine rekao sam gospodinu koji me došao uhititi – ovo je trenutak vašeg poraza, to su posljednji čavli u lijes komunizma”, riječi su to jednog poljskog intelektualca. Tako sam i ja danas, 2024. godine u trenutku kada me policajac došao uhititi pred učenicima znao da je to trenutak kada je sustav i službeno priznao svoj poraz. Sva medijska kampanja koju su vodili protiv mene je propala i urušila se kao kula od karata.
Mladi su stali uz mene i to je postalo svima jasno, a mladi su naša budućnost. Ako je oduzimanje moje slobode jedini način na koji mogu odvojiti mlade od mene, tada je taj čin unaprijed osuđen na propast.
U pjesmi Solidarnost na temu štrajka poljskih radnika u tada komunističkoj Poljskoj, autor navodi zanimljivu misao – “Tiranin nema osmijeha na svom licu jer duboko u sebi osjeća sramotu”.
Kada su me vodili na sud u Splitu objašnjavao sam trojici policajaca da sam ja slobodniji od svakog od njih, iako sam prividno upravo ja lišen slobode. Objasnio sam im da su moje radnje produkt moje slobodne volje te da oni, za razliku od mene, nemaju slobodu činiti ono što smatraju ispravnim, već moraju činiti isključivo ono što im se kaže.
Potom sam im rekao da je ta misao da je politički zatvorenik slobodniji od svog čuvara u zatvoru, zapravo misao hrvatskog filozofa Gaja Petrovića čiju knjigu sam čitao s 20 godina.
Ono što je bitno za naglasiti jest da policajce ne smatram krivima za moje uhićenje, već smatram da je ono naređeno s više razine.
