Paradoksalno, sloboda izražavanja njima nije oduzeta, oni su ju oduzeli sami sebi. Uskratili su sebi pravo da kažu ono što misle. A osnovni uzrok tog straha jest – što će drugi reći. Jednom kad izađete iz te brige što drugi misle o vama, tek onda postajete slobodna osoba. Prvi korak na tom putu je da se pomirite s tim da se ne možete svima svidjeti. Što god rekli ili učinili, uvijek će biti ljudi kojima se nećete svidjeti.

Čak i najbolja osoba koja je ikad hodala svijetom, Isus Krist – nije se svidio svima.

Ako on nije uspio, kako vi to mislite ostvariti? Pokušaji da se svima svidite su uzaludni, to je Sizifov posao. Što prije odustanete od toga, prije ćete biti slobodni, a tada je samo nebo granica.

Glavni razlog zašto je bitno slobodno se izražavati jest u tome što kad to napravite, počet će vam se javljati ljudi kojima se sviđate baš takvi kakvi jeste, koji vas prihvaćaju i kojima ste super. Ti ljudi su oni koji vas iskreno vole. Oni koji vas “vole” sve dok ne kažete ono što mislite nikad nisu voljeli vas nego neku lažnu sliku o vama koju su imali u svojoj glavi. Čim je ta slika pala na pod i razbila se, oni vas više ne vole.

Jedini način na koji možete napraviti selekciju između ljudi koji vas vole onakvima kakvi vi jeste i onih koji vas zapravo ne vole, jest da kažete ono što mislite. A najveći problem današnjeg života nisu neprijatelji, jer za njih ste uvijek spremni, već lažni prijatelji.

Najveći apsurd današnjeg života je želja ljudi da ih “vole” oni koji ih zapravo ne vole, odnosno koji ih ne bi voljeli kada bi im rekli kako razmišljaju.

Okruživanjem takvim lažnim prijateljima nikada ništa nećete postići, to je put koji prije ili kasnije dovodi do zabijanja noža u leđa, jer zapazite, ti vas ljudi zapravo nikada nisu niti voljeli, oni vas u biti ne vole, samo vam to još nisu rekli. Jedini način da takve ljude maknete od sebe je da im kažete u lice ono što mislite!