Kako pomiriti i okupiti podijeljene ljude? Kako im dokazati da je jedino u našem zajedništvu spas, a ne u glupim prepirkama i podjelama?

Čitam malo naslove i ponešto tekstova po portalima uz jutarnju kavu pa si mislim; u kojoj smo mi teškoj komi na sve strane. Sve se jako dobro zna, tko što radi, tko kako krade, vara, laže, tko nemilosrdno cenzurira nazivajući cenzuru novinarstvom, sve se zna javno, narod sve vidi, ali doslovno nitko ništa ne poduzima da se nešto promijeni na bolje.

Pa dokle će to tako ići? Do kada ćemo samo sve šutke promatrati i trpjeti toliku količinu nepravdi? Koji je smisao svega toga osim što sve ovo vodi u opću propast, dno dna?

Najgore od svega je to što taj i takav bolesni sustav, moderni feudalizam, lažno nazvan kapitalizmom pa još uljepšan imenom demokracija, ubija čovjeka po čovjeka “na tenane” tako da pojedinac pati izvan dometa osjeta drugih oko sebe. Ili čak i ako oni to vide, kao paralizirani šute i gledaju, nadajući se da i njih ne uhvati ruka “blagostanja i prosperiteta demokracije”.

Sebičnost je prokleta. Svatko gleda sebe i svakome je dobro sve dok njega ne stigne neka nepravda. Tako jedno društvo ne može funkcionirati. Sve dok nemamo osjećaj za nepravdu koja se događa nekom drugom, nećemo na zelenu granu, jer taj ‘drugi’ sutra možemo biti mi sami, to svakome mora biti jasno. Nitko nije niti će biti pošteđen. Svatko će na svoj način osjetiti urušavanje svijeta kakvog smo poznavali. Ne. To nisu promjene na bolje, već na gore i trebali bismo se probuditi i učiniti nešto po tom pitanju.

Dokle? Dokle ćemo sve to samo gledati, a ne biti sposobni bilo što poduzeti da se nešto promijeni?