Nisam udbaš, komunjara, petokolonaš i ljevičar, već samo netko tko želi da se otpad u Lici napokon zbrine, a odgovorni za ovu ekološku katastrofu i ugrozu zdravlja građana smjeste iza brave.
Jako sam razočaran i ogorčen onime što se posljednjih dana događa u Hrvatskoj oko prosvjeda u Lici. Ne zbog toga što se ljudi bune. Upravo suprotno — zabrinjava me način na koji se pokušava diskreditirati svakoga tko je odlučio stati uz ljude koji godinama upozoravaju na problem otpada i onečišćenja.
Ako netko najavi da će sudjelovati na prosvjedu, odmah slijede etikete. Komunjara. Petokolonaš. Izdajnik. Rušitelj ustavnog poretka Republike Hrvatske. Netko tko navodno provodi Memorandum SANU.
Stvarno?
Jesmo li došli do toga da čovjeka koji želi prosvjedovati zbog problema otpada, zagađenja okoliša i zaštite zdravlja ljudi automatski proglašavamo izdajnikom samo zato što je odlučio izaći na ulicu?
Posebno je nevjerojatna logika prema kojoj je sam prosvjed navodno postao “lijevi” zato što su svoj dolazak najavili Rade Šerbedžija, Dalija Orešković, Severina ili ekipa iz platforme Možemo.
Ali što točno njihova politička ili javna pripadnost ima s razlogom zbog kojeg će na prosvjed doći običan građanin?
Hoće li taj građanin na prosvjedu prosvjedovati za program Možemo?
Hoće li prosvjedovati za Daliju Orešković?
Hoće li prosvjedovati za Severinu?
Ne.
Prosvjedovat će zato što živi u ovoj zemlji. Zato što želi znati što se događa s otpadom koji se godinama gomila. Zato što želi znati tko je odgovoran. Zato što želi odgovore o tome što je završavalo u njegovom okolišu. I zato što želi živjeti u sredini u kojoj ne mora strahovati za sebe i svoje najbliže.
To nije ni lijevo ni desno. To je elementarna građanska odgovornost. Problem hrvatskog društva nije u tome što će se na jednom prosvjedu pojaviti netko s lijevog političkog spektra. Problem je kada zbog toga počnemo ignorirati razlog zbog kojeg se ljudi uopće okupljaju.
Ako je zemlja zagađena — onda je zagađena bez obzira na to tko stoji pokraj vas.
Ako postoji opasan otpad — on nije ni lijevi ni desni.
Ako građani traže odgovore o tome tko je dopustio da se takav problem godinama gomila — njihovo političko opredjeljenje ne bi smjelo biti nikakav argument protiv njihovih pitanja.
A ako postoji sumnja da je dugotrajna izloženost onečišćenju ugrozila zdravlje stanovništva, onda bi posljednje što bismo trebali raditi bilo međusobno prozivanje i lijepljenje političkih etiketa.
O zdravlju ljudi ne smije se raspravljati kroz prizmu toga je li netko “naš” ili “njihov”.
Zato me posebno smeta kada radikalna desnica pokušava svakoga tko želi sudjelovati na ovom prosvjedu prikazati kao neprijatelja Hrvatske.
Ne, čovjek nije neprijatelj Hrvatske zato što želi čistu zemlju.
Nije izdajnik zato što traži odgovornost.
Nije petokolonaš zato što pita tko je odgovoran za otpad.
I nije komunjara zato što ne želi zatvarati oči pred problemom koji se tiče svih nas.
Hrvatska nije ničije privatno vlasništvo. Ni desnice, ni ljevice, ni HDZ-a, ni Možemo, ni bilo koje druge stranke ili političke opcije. Ova zemlja pripada svima nama, a Lika nije ničiji politički plijen. Tamo žive ljudi. Ljudi koji imaju pravo na čist okoliš, na odgovore i na institucije koje će svoj posao raditi odgovorno.
Zato bih volio da barem na trenutak prestanemo gledati tko će biti na pozornici, tko je lijevo, tko desno, tko je kome simpatičan, a tko nije.
Pitajmo ono najvažnije:
Što je s otpadom?
Tko je odgovoran?
Koliko ga ima?
Što je njime onečišćeno?
Kakve su moguće posljedice?
I što će država konkretno učiniti da zaštiti ljude koji tamo žive?
Ako netko na ta pitanja nema odgovor, onda je potpuno promašeno raspravu pretvarati u pitanje toga je li netko “komunjara”, “izdajnik” ili “petokolonaš”.
Jer ovo nije pitanje lijevih i desnih. Ovo je pitanje kakvu Hrvatsku želimo ostaviti ljudima koji dolaze poslije nas.
Od kada je to upozoravanje na problem postalo „stvaranje panike“?
Sada dolazimo do možda i najapsurdnijeg dijela cijele priče.
Iz dijela desnog političkog i javnog prostora mogu se čuti optužbe da se ovakvim prosvjedom namjerno unose nemir, pomutnja i panika među građane Hrvatske, navodno s ciljem stvaranja atmosfere u kojoj će život u Republici Hrvatskoj postati nemoguć.
Iskreno, teško je pronaći ozbiljniju zamjenu teza. Dakle, nije problem ono što je dovelo do prosvjeda, nego oni koji na taj problem upozoravaju?
Nije problem pitanje opasnog otpada, nego građani koji o njemu javno govore?
Nije problem tražiti rezultate analiza, odgovore nadležnih institucija i konkretan plan sanacije, nego je problem ako se zbog toga netko počne osjećati uznemireno?
Pa čime bi građani trebali reagirati kada smatraju da institucije predugo ne daju odgovore na pitanja koja ih se neposredno tiču? Šutnjom? Okretanjem glave? Pretvaranjem da problem ne postoji?
Ako građanin upozorava na moguću opasnost u svojoj neposrednoj okolini, on ne stvara paniku. On koristi jedno od osnovnih prava građanina — pravo da javno izrazi zabrinutost i traži odgovore od onih koji su za rješavanje problema odgovorni.
Paniku ne proizvodi onaj koji postavlja pitanje.
Paniku može proizvesti upravo nedostatak jasnih, vjerodostojnih i pravodobnih odgovora.
Ako kontrolirane institucije kažu: „Evo rezultata analiza. Evo što je pronađeno. Evo kolika je opasnost. Evo što ćemo napraviti i evo roka u kojem ćemo to napraviti“, onda građanin može procijeniti situaciju na temelju činjenica i razlučiti laže li ga se ili ne.
No, ako građani mjesecima i godinama traže odgovore, ako se oko problema vode političke rasprave, ako postoji nepovjerenje prema institucijama, a onda se same građane koji na to upozoravaju optužuje za širenje panike tada se više ne bavimo rješavanjem problema. Bavimo se pokušajem ušutkivanja problema.
I tu je, po meni, najveća pogreška radikalnog dijela desnice.
Sve pokušavaju promatrati kroz ideološke naočale.
Ako na prosvjed dolazi Severina — ljevica.
Ako dolazi Rade Šerbedžija — ljevica.
Ako dolazi ekipa iz Možemo — ljevica.
Ako dolazi Dalija Orešković — ljevica.
Ako se netko izjasni da će sudjelovati automatski postaje— komunjara, petokolonaš, izdajnik, rušitelj ustavnog poretka ili provoditelj nekakvog Memoranduma SANU.
No, što ako čovjek jednostavno dolazi zato što mu je dosta?
Što ako dolazi zato što živi u Lici?
Što ako dolazi zato što tamo žive njegovi roditelji, djeca, prijatelji ili rodbina?
Što ako dolazi zato što želi znati je li njegov okoliš siguran?
Što ako jednostavno želi da se otpad ukloni i da odgovorni za njegov nastanak i dugotrajno zadržavanje odgovaraju?
Je li i to sada politička ideologija?
Prema dostupnim informacijama, sama inicijativa koja organizira prosvjed naglašava da nije vezana uz političke stranke te da političarima neće biti mjesto za govornicom i to je zapravo najvažnije i priželjkujem da se ispuni. Zato mi je posebno smiješno kada netko pokušava građanina uvjeriti da je on zapravo politički instrument samo zato što će na istom prosvjedu biti neka javna osoba koju taj građanin možda uopće ne podržava.
Ljudi ne moraju dijeliti nečiju politiku da bi dijelili zabrinutost. Ne moraju glasati za istu stranku da bi željeli čistu vodu. Ne moraju slušati istu glazbu da bi željeli zdrav okoliš i ne moraju biti ljevičari da bi bili protiv toga da se problem opasnog otpada gura pod tepih.
To bi valjda trebalo biti potpuno normalno u demokratskom društvu.
Uostalom, prosvjed nije referendum o tome tko je lijevi, a tko desni. Prosvjed je način da građani kažu: „Ovo nam je važno. Želimo odgovore. Želimo da se problem riješi.“
Ako je to nekome dovoljno da u tome vidi pokušaj destabilizacije Hrvatske, onda problem možda nije u ljudima koji prosvjeduju.
Možda je problem u tome što smo kao društvo toliko navikli svaku temu pretvarati u politički rat da više ne znamo prepoznati običnog građanina koji se bori za nešto sasvim jednostavno — pravo da živi u sigurnom i zdravom okolišu.
Upravo zato odbijam prihvatiti tezu da je upozoravanje na potencijalno ozbiljan problem isto što i stvaranje panike.
Građani koji traže odgovore ne ruše Hrvatsku. Oni pokušavaju natjerati Hrvatsku da napokon profunkcionira.
A što ako netko želi „pokupiti političke poene“?
Još jedan argument koji mi je posebno zanimljiv dolazi iz istog tog političkog tabora: tvrdi se da radikalna ljevica želi iskoristiti prosvjed kako bi na njemu prikupila političke poene.
Dobro. Uzmimo u obzir činjenicu da je to točno i oko toga nema apsolutno nikakve rasprave.
Ali onda imam jedno vrlo jednostavno pitanje: tko desnici brani da napravi isto?
Tko im brani da dođu na prosvjed?
Tko im brani da stanu uz građane Like?
Tko im brani da kažu: „I mi smatramo da je problem ozbiljan. I mi tražimo odgovore. I mi želimo da se odgovorni pronađu i da se problem riješi“?
Nitko.
Ako smatraju da je to važna tema — neka dođu.
Ako misle da mogu ponuditi bolje rješenje — neka ga ponude.
Ako žele pridobiti građane i na tome ostvariti političke poene — neka se za te poene bore svojim radom, argumentima i konkretnim prijedlozima.
To je politika.
Ali nije politika kada stojiš sa strane i vičeš da netko drugi „politizira“ problem, dok istodobno sam odbijaš sudjelovati u njegovu rješavanju.
Ne može logika biti: „Ako oni dođu, onda je to njihov politički prosvjed.“
Jer, oprostite, ali prosvjed nije ničije privatno vlasništvo.
Ako je tema važna, onda bi bilo sasvim normalno da se na njoj pojave ljudi različitih političkih uvjerenja.
Zapravo, bilo bi puno zdravije za hrvatsko društvo da na istom mjestu vidimo i lijeve i desne, i konzervativce i liberale, i članove stranaka i građane koji nisu članovi nijedne stranke.
Jer upravo bi to poslalo najjaču moguću poruku:
Oko nekih stvari možemo biti duboko podijeljeni, ali postoje problemi oko kojih možemo i moramo stati zajedno.
Ako pak netko ne želi doći samo zato što će tamo biti politički protivnik, onda to više govori o njemu nego o samom prosvjedu.
A ako netko tvrdi da druga strana dolazi samo zbog političkih poena, odgovor je vrlo jednostavan:
Dođi i ti.
Dođi, stani pred građane i reci što ti misliš.
Reci što ćeš učiniti.
Ponudi rješenje.
Pokaži da ti je stalo.
Pa ako na tome dobiješ političke poene — neka si ih dobio. Ako si ih zaslužio svojim radom, građani će to znati prepoznati.
Ali nemoj od građanskog prosvjeda bježati zato što se bojiš da će netko drugi na njemu politički profitirati.
To je možda i najčudnija stvar u cijeloj ovoj priči.
Jer ako je cilj doista zaštita ljudi i rješavanje problema, onda bi trebalo biti potpuno nevažno tko će na kraju dobiti političke poene.
Važno je da se problem riješi.
A ako se problem riješi — onda su političke poene, ako ih baš moramo tako zvati, zaslužili svi oni koji su u njegovu rješavanju sudjelovali. To je puno zdravija politička utakmica od one u kojoj se međusobno natječemo tko će glasnije vikati da je onaj drugi izdajnik.
Sjetimo se 1991.
I tu dolazim do jedne povijesne usporedbe koja mi se čini važnom, iako naravno ne želim izjednačavati Domovinski rat i današnji građanski prosvjed.
Kada je 1991. počeo rat u Hrvatskoj, ljudi nisu imali vremena pitati jedni druge:
„Jesi li lijevi ili desni?“
„Jesi li Hrvat ili Jugoslaven?“
„Za koga glasaš?“
„Koja je tvoja ideologija?“
Kada metci počnu letjeti oko glave, političke etikete odjednom postaju manje važne.
Ljudi se udružuju zato što se nalaze u istom problemu, jer shvate jednu vrlo jednostavnu stvar: zajedno se problem lakše rješava nego pojedinačno.
Ne tvrdim da je današnja situacija usporediva s ratom. Naravno da nije, ali vjerujte mi da je jako blizu, jer se ratovi vode na puno profinjeniji i na oko manje vidljiviji način, ali princip zajedničkog interesa jest isti.
Kada se pojavi problem koji pogađa sve ljude bez obzira na njihova politička uvjerenja, bilo bi normalno da pokušamo pronaći ono što nas povezuje, a ne ono što nas razdvaja.
Ako danas postoji problem s otpadom i građani traže njegovo rješavanje, zašto bismo ih dijelili na lijeve i desne?
Zašto bismo jedne proglašavali domoljubima, a druge izdajnicima?
Zašto bismo od pitanja zaštite okoliša napravili još jedan ideološki rov?
Ako on ide, onda ne idem ja“
Na trenutke mi se doista čini da se dio naše političke desnice ponaša poput vrtićke djece koja se posvađaju oko toga tko će se s kim igrati.
„Ako on ide tamo, onda ne idem ja.“
„Ako je ona tamo, onda to više nije moj prosvjed.“
„Ako je došao netko iz Možemo, onda ja s tim nemam ništa.“
To je otprilike razina argumentacije koju posljednjih dana možemo čuti.
Ali život odraslih ljudi, a pogotovo ozbiljna društvena pitanja, ne bi smjeli funkcionirati na principu dječjeg inata, jer ako se ja borim protiv zagađenja, a na istom mjestu se protiv zagađenja bori i osoba čije političke stavove ne podnosim — znači li to da bih se ja sada trebao prestati boriti protiv zagađenja?
Ako netko iz političke opcije koju ne podržavam kaže nešto s čime se slažem — trebam li to automatski odbaciti?
Naravno da ne. Normalan čovjek može s nekim dijeliti jedan stav, a istodobno se s njim ne slagati oko deset drugih stvari.
Možemo se ne slagati oko ideologije, svjetonazora, političkih stranaka, povijesti, gospodarstva ili bilo čega drugog. Ali ako se u jednoj konkretnoj stvari slažemo — primjerice da se problem otpada mora riješiti i da građani imaju pravo dobiti jasne odgovore — onda je potpuno besmisleno odbacivati taj zajednički cilj samo zato što se pokraj nas nalazi netko koga politički ne podnosimo.
Upravo suprotno.
Ozbiljno društvo trebalo bi biti sposobno okupiti ljude različitih političkih uvjerenja oko konkretnih problema koji nadilaze stranačke i ideološke podjele.
Jer otpad ne pita jeste li lijevi ili desni.
Onečišćenje ne pita za koga glasate.
Bolest ne provjerava člansku iskaznicu.
A zagađena voda neće postati čista zato što je osoba koja je upozorila na problem politički „naša ili njihova“.
Zato mi je nevjerojatno da se cijela priča pokušava svesti na pitanje: „Tko će tamo biti?“
Mene puno više zanima zašto ljudi tamo dolaze. Ako na prosvjed dolazi deset tisuća ljudi i među njima se nalazi deset javnih osoba koje politički ne podržavam, neću zbog tih deset osoba prestati brinuti o problemu zbog kojeg dolazi preostalih 9.990 ljudi.
Ne idem zbog Severine.
Ne idem zbog Rade Šerbedžije.
Ne idem zbog Možemo.
Ne idem zbog Dalije Orešković.
Ako bih išao, išao bih zbog stvarnih problema.
I upravo je to ono što dio političke desnice očito ne želi razumjeti.
Ne moramo svi biti prijatelji da bismo se složili oko jednog problema.
Ne moramo glasati isto da bismo tražili iste odgovore.
I ne moramo pripadati istoj ideologiji da bismo željeli istu stvar:
čistu zemlju, čist okoliš i sigurnu budućnost za ljude koji u Hrvatskoj žive.
Sve ostalo je dječje prepucavanje na razini „ako on ide, onda ne idem ja“. A Hrvatska si, iskreno, više ne može priuštiti takvu razinu političke nezrelosti.
