Sve je počelo u Créteilu: Iskra koja je zapalila Francusku.
Učenički ustanak koji razotkriva autoritarno lice neoliberalizma – i otkriva proturječje kontinenta koji izgladnjuje svoju mladež
Redakcija l’AntiDiplomatico
Sve je počelo u jednoj školi u Créteilu, južnom predgrađu Pariza. U Lycée Saint-Exupéry 1.500 učenika nagurano je u učionice predviđene za znatno manji broj ljudi. U četvrtak, 17. rujna, nastavnici su obustavili rad – frustrirani brojem zaposlenih koji se postupno smanjivao. Još iste večeri skupina učenika završnog razreda odlučila je da to nije dovoljno: oko pola sedam ujutro pojavili su se pred školom s nekoliko kanti za smeće i zaštitnih ograda. Ravnatelj ih je isprva zbunjeno promatrao, a zatim ugledao njihove transparente i sklonio se. Nisu tražili nikakav luksuz. Traže minimum. Traže da mladić iz predgrađa ima iste prilike kao i onaj iz 16. arondismana, bogate stambene četvrti na desnoj obali Seine.
Ta se mala iskra u manje od dva tjedna pretvorila u požar koji se proširio posvuda. Prošle je srijede francusko Ministarstvo unutarnjih poslova diljem zemlje izbrojilo 356 blokiranih škola – u odnosu na 338 dan ranije. A val prosvjeda ne zaustavlja se pred srednjim školama. U četvrtak ujutro bilo je okupirano oko 30 sveučilišnih kampusa: od Pariza preko Strasbourga, Marseillea i Lyona do Reimsa, Poitiersa i Nanterrea, gdje sjećanje na francuski svibanj 1968. nikada nije u potpunosti nestalo. Studentska organizacija Union étudiante bez oklijevanja govori o povijesnoj mobilizaciji.
No novine i televizijske vijesti – ako o tome uopće izvještavaju – radije prikazuju plamen. Zapaljeno pročelje Lycée Nelson Mandela u Nantesu. Zapaljene kante za smeće ispred škole Couffignal u Strasbourgu, gdje stotine crno odjevenih mladih blokiraju tramvaj. Vatrogasno vozilo koje je ispred škole Saint-Exupéry u 15. arondismanu Marseillea okruženo, opljačkano i zapaljeno; jedan je vatrogasac ozlijeđen.
Blocus des lycées : situation extrêmement tendue à Marseille. Un camion des marins-pompiers engagé devant un lycée des quartiers nord a été pillé et incendié par plusieurs personnes. Images fournies au @Le_Figaro https://t.co/P8my7qDlpp
— Nicolas Farmine (@NFarmine) October 1, 2026
Slike se šire društvenim mrežama i informativnim emisijama, a priča se svodi na uobičajeni narativ: vandali, izgrednici, izgubljena mladež. Predsjednica regije Pays de la Loire, Christelle Morançais, izjavila je na društvenim mrežama da to nisu mladi Francuske. Rečenica koja zvuči kao uvreda za one koji sa 17 godina ustaju u šest ujutro kako bi se borili za pravo da uopće imaju nastavnika u učionici.
Nasilja je bilo – bilo bi besmisleno to poricati. No ono ima smjer na koji komentatori radije ne ukazuju. U Toursu je jedan mladić završio u bolnici s ozljedama glave koje odgovaraju pogotku tzv. LBD-om – zloglasnim bacačem gumenih projektila koji je francuska policija već koristila protiv Žutih prsluka i kojim su tada ljudi zadobili ozljede očiju.
U departmanu Val-d’Oise još je jedan učenik teško ozlijeđen u području usta nakon što je iz njega ispaljen flashball u visini glave. Njegova majka razgovarala je s novinama Le Parisien riječima osobe koja više nema suza. Francuska policijska inspekcija IGPN pokrenula je tri istrage.
Od početka blokada ozlijeđeno je 119 učenika i školskih djelatnika, dok su 83 policijska službenika zadobila ozljede. Samo u srijedu uhićeno je 625 ljudi. Predsjednik sindikalne organizacije srednjoškolaca Union syndicale lycéenne ovako je to formulirao:
„Prešli smo crvenu liniju. Zasljepljuju mlade, kao što su to učinili sa Žutim prslucima.“
Digitalna platforma kao odgovor
Francuski ministar obrazovanja Édouard Geffray reagirao je „platformom za konzultacije“, na kojoj učenici mogu podnijeti svoje pritužbe.
Digitalnom platformom.
Kao da se problemu mladog čovjeka koji nema nastavnika matematike može pristupiti internetskim obrascem. Odgovor je toliko neadekvatan da gotovo djeluje kao provokacija – a možda upravo to i jest.
Francuska financijska kriza
No stvarna točka o kojoj nitko ne želi govoriti nešto je drugo: pobuna u francuskim školama nije slučajan incident. Ona je logična i neizbježna posljedica modela koji je sustavno osiromašio javne službe i preusmjerio sredstva drugamo.
Britanski tisak Francusku već naziva „novim bolesnikom Europe“. Očekuje se da će proračunski deficit premašiti 5,4 posto bruto domaćeg proizvoda, dok je javni dug sa 119 posto dosegnuo povijesni maksimum.
Vlada premijera Sébastiena Lecornua priprema smanjenje javne potrošnje u iznosu od 54 milijarde eura – svotu zbog koje bi problijedjele čak i vlade štednje iz prošlog desetljeća.
Francusko Ministarstvo financija planira izdati nove dužničke vrijednosnice u iznosu od 340 milijardi eura. Istodobno bi troškovi servisiranja duga trebali porasti za 13 posto, na 91 milijardu eura. Prinos na desetogodišnje državne obveznice dosegnuo je 4,8 posto; razlika u odnosu na njemačke savezne obveznice na razini je koja nije viđena od najmračnijih dana dužničke krize eurozone 2012. godine.
Nema novca za nastavnike – ali ima milijardi za naoružavanje
Nema novca za nastavnike, nema novca za školske medicinske sestre, nema novca za socijalne radnike. Nema novca da se zamijeni nastavnik književnosti koji odlazi u mirovinu ili nastavnik povijesti koji se razboli.
Ali za naoružavanje novca ima.
Francuska – kao i druge velike europske države – ulaže milijarde u vojni stroj NATO-a i podržava rat protiv Rusije u Ukrajini, koji autor naziva posredničkim ratom. Taj je sukob već progutao golema sredstva i i dalje se prikazuje kao obrana demokracije, dok se europske demokracije iznutra raspadaju.
Vlade koje štede na zdravstvu, školama i javnom prijevozu pronalaze potrebne milijarde kada je riječ o kupnji oružanih sustava, financiranju obrambene industrije i isporuci vojne opreme na istočnu bojišnicu.
Proturječje je toliko očito da djeluje gotovo opsceno – a ipak se u javnom diskursu potiskuje s iznenađujućom lakoćom.
Ne radi se samo o Francuskoj
Ovaj razvoj događaja ne odnosi se samo na Francusku. Karakterističan je za cijelu Europu zarobljenu u neoliberalnoj dogmi koja je odavno prestala biti samo ekonomska teorija i razvila se u politički režim.
Režim koji propovijeda slobodu tržišta, a istodobno ograničava prava. Koji zahtijeva proračunsku disciplinu, dok se gubici podržavljuju, a dobit privatizira. Koji govori o pravednosti na temelju učinka, a istodobno dopušta da poštanski broj mjesta rođenja snažnije određuje budućnost mladog čovjeka nego njegov talent ili trud.
Politika štednje koja je izgladnjela Grčku, opustošila Španjolsku i ponizila Italiju nije bila tehnička pogreška. Ona je bila projekt.
A projekt funkcionira upravo onako kako treba funkcionirati: preraspodijeliti bogatstvo odozdo prema gore, demontirati socijalnu državu i građane sve više dovoditi u nesigurne životne uvjete – i time ih učiniti sve lakše ucjenjivima.
Demokratsko pitanje
Tome treba dodati aspekt koji se sustavno prešućuje, a ipak čini srž problema.
Neoliberalizam nije samo nepravedan gospodarski sustav. On je duboko antidemokratski režim.
To se očituje u tome što se njegova politika provodi protiv volje velike većine stanovništva – kao u slučaju Macronove mirovinske reforme, koja je provedena uz pomoć članka 49. stavka 3. francuskog Ustava i time zaobišla Parlament i ulicu.
To se očituje i u tome što se svaki pokušaj otpora kriminalizira. Žuti prsluci ugušeni su brutalnošću čije su slike obišle svijet. Današnje učenike dočekuju flashball projektilima i suzavcem kada jednostavno traže da imaju nastavnika u učionici.
Formalna demokracija i dalje postoji, sa svojim izborima i institucijama – no njezina je bit potkopana.
Građanin smije glasati, ali ne i odlučivati. Smije prosvjedovati, ali bit će saslušan samo dok prosvjed ostaje unutar granica koje postavlja aparat vlasti. Smije izraziti svoje neslaganje – ali politika se neće promijeniti.
„Činimo to za svoju budućnost“
Mladi iz Créteila to su shvatili prije mnogih odraslih.
Kada Human, učenik završnog razreda, kaže da mu se stalno objašnjava da „nikada neće moći postati inženjer ili liječnik“, opisuje mehanizam isključivanja koji nema ništa prirodno u sebi, nego je politički stvoren.
Kada 15-godišnja Lola govori o rasporedu od osam ujutro do šest navečer koji više ne može izdržati, o nedostatku nastavnika i razredima bez stalne osobe za kontakt, opisuje konkretan rezultat višegodišnjih rezova koji su prodavani kao reforme.
A kada učenici u Strasbourgu blokiraju tramvaj i pale vatru ispred svoje škole, viču ono što institucije ne žele čuti: društveni ugovor je raskinut – i oni nisu spremni pretvarati se da je još uvijek na snazi.
Pokret se proširio putem TikToka. Videozapisi blokada škola u roku od nekoliko sati dosezali su tisuće pregleda. Neki od mladih koji su pokrenuli prosvjed u Créteilu sada sa zabrinutošću prate razvoj događaja drugdje. Snimke požara i pljački prijete zasjeniti prvotne razloge mobilizacije.
Jedan od njih izrekao je rečenicu koja bi mogla stajati na naslovnici svakih europskih novina:
„Ne činimo ovo zbog društvenih mreža. Činimo to zbog svoje budućnosti, jer ako se ne pokrenemo, nitko to neće učiniti umjesto nas.“
To je generacija koja na vlastitoj koži uči ono što su njezini roditelji i djedovi i bake naučili u tvornicama i na ulicama: vlast se ničega ne odriče dobrovoljno. A prava koja se ne brane zubima i noktima mogu jednim potezom pera nestati u zakonu o proračunu.
Francuska gori – a Europa bi dobro učinila da ne skreće pogled. Jer ista politika koja je francuske učenike izvela na ulice, prema autoru, izaziva iste društvene napetosti u svim dijelovima kontinenta.
