Anatomija dogovorene bijede: Kako su Tuđmanovi udbaši i Miloševićevi bankari stvorili državu po mjeri profitera.
Hrvatska politička scena već više od tri desetljeća funkcionira kao jeftin kazališni komad. Dok se narod s tribina neprestano hrani ideološkim kostima, ratnim emocijama i strahom od „crvene opasnosti“ ili vanjskih neprijatelja, iza zatvorenih vrata odigrala se najveća, kirurški precizna pljačka u povijesti ovih prostora. Narativ domaće desnice o bezgrešnim devedesetima i „zlatnom dobu“ koje je navodno propalo tek 2000. godine dolaskom Ivice Račana, najobičnija je povijesna krivotvorina. Istina je daleko mračnija: moderna hrvatska država nije rođena samo u krvi branitelja, nego i u tajnim financijskim ugovorima između Zagreba i Beograda, dok su njezinu arhitekturu krojili profesionalni obavještajci bivšeg sustava.
Pakt s đavlom: Država koju su gradili UDBA i KOS
Najveći paradoks i strogo čuvana tajna hrvatske desnice jest neporeciva činjenica da se Franjo Tuđman, umjesto na idealiste i političku emigraciju, u ključnim trenucima okružio najvišim kadrovima jugoslavenskih službi sigurnosti. Dok se narodu propovijedala antikomunistička revolucija, poluge moći preuzeli su ljudi poput Josipa Manolića, bivšeg visokog dužnosnika OZNA-e i UDBA-e, te Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, šefova zloglasne Službe državne sigurnosti.
Andrija Hebrang je u tom krugu bio tek izolirani izuzetak koji potvrđuje pravilo. Tuđmanu su trebali tehnokrati moći, ljudi koji kontroliraju dosjee, doušničke mreže i paralelne tokove novca. Rezultat tog pakta bila je tzv. „svehrvatska pomirba“ u kojoj su idealisti završili pod zemljom, a profesionalni obavještajci u foteljama, tek zamijenivši petokrake šahovnicama.
Likvidacije nepodobnih patriota, ubojstvo mirotvorca i slamanje Jastreba
Svatko tko je unutar tog obrambenog korpusa pokazao previše autonomije, karizme ili je previše glasno postavljao pitanja o strategiji Zagreba, bio je eliminiran. Sumnjive pogibije ikona emigracije Mire Barešića i Ludviga Pavlovića 1991. godine, ubojstva čelnika HOS-a Ante Paradžika i Blaža Kraljevića, te kasnije političko ubojstvo Joze Leutara i Marine Nuić, jasno pokazuju da se u pozadini rata odvijao brutalan unutarhrvatski obračun.
U tom krvavom čišćenju hrvatskih patriota stradao je i Darko Rušanec, zapovjednik HOS-a u Vinkovcima, koji je ubijen u podmetnutoj eksploziji u samom stožeru HOS-a (zgrada Omladinskog doma), kada je uz njega poginulo nekoliko vojnika i civila, što je u pravaškim krugovima zabilježeno kao izravan atentat s ciljem eliminacije lokalnog vodstva. Pod jednako nerazjašnjenim okolnostima likvidiran je i Ivan Agatić, jedan od najistaknutijih organizatora i članova HOS-a na strateški važnom području Bosanske Posavine.
Posebno mračno poglavlje predstavlja likvidacija Josipa Reihl-Kira, tadašnjeg načelnika osječke policije i istinskog mirotvorca. Kir je na srpske barikade dolazio potpuno nenaoružan i snagom argumenata i pregovora uspijevao razoružati pobunjenike koji su potom polagali oružje, uklanjali barikade i odlazili kućama. Nedugo nakon tih nevjerojatnih uspjeha, Kir je mučki ubijen u zasjedi u Tenji. Njegova udovica Jadranka Reihl-Kir godinama je nakon toga bezuspješno pokušala otkriti tko je iz tadašnjeg HDZ-ova vrha izdao izravnu naredbu za likvidaciju njezina supruga. Istina je bila porazna: tadašnjim strukturama moći nije trebao mirotvorac koji gasi požar rata, već ratni huškači, kako bi se iza krvave kulise sukoba mogla nesmetano provesti brutalna pljačka naroda.
Najupečatljiviji i najsramotniji dokaz tog režimskog terora je sudbina zapovjednika obrane Vukovara, Mile Dedakovića Jastreba. Kada je u javnost procurila potresna snimka u kojoj Jastreb preklinje za evakuaciju djece i slanje oružja, a Tuđman osorno odbija tražeći „faks“, sustav mu to nije oprostio. Nakon pada Vukovara, umjesto herojskog dočeka, Manolićeva komisija optužuje Dedakovića za izdaju i pronevjeru. Odveden je u prostorije Vojne policije na Lašćinskoj gdje su ga Tuđmanovi agenti zvjerski premlaćivali danima, ostavljajući ga s teškim fizičkim posljedicama za cijeli život. Vojni sud ga je kasnije potpuno oslobodio, ali poruka je poslana: istina o političkim kalkulacijama oko Vukovara morala se sakriti pod svaku cijenu.
Izborna pljačka 1992.: Sramota na Trešnjevki i gašenje pravaške oporbe
Kako bi osigurao apsolutni monopol nad državnopolitičkim narativom i proračunom, režim se nije libio posegnuti za najbezočnijim metodama političkog inženijeringa i krađe. Najbolji primjer za to su parlamentarni izbori održani u kolovozu 1992. godine. Hrvatska stranka prava (HSP), koja je zahvaljujući HOS-u i beskompromisnom domoljublju uživala golemu, fanatičnu podršku u narodu i na terenu, trebala je postati ključna parlamentarna snaga. No, umjesto toga, izvedena je brutalna izborna pljačka.
Nakon prebrojavanja glasova, u zagrebačkoj četvrti Trešnjevka, u običnim kontejnerima za smeće pronađene su tisuće bačenih glasačkih listića na kojima su bili zaokruženi kandidati HSP-a. Bila je to nezapamćena demokratska sramota i kriminalni čin, no institucije su ostale slijepe. Izbori na tim mjestima nikada nisu poništeni niti ponovljeni. HDZ-u je dopušteno da odnese premoćnu pobjedu i ostvari apsolutnu vlast, dok je obezglavljeni i pokradeni HSP umjesto realne snage dobio svega pet saborskih mandata. Tim činom eliminirana je legalna politička opasnost s desnice koja je mogla ugroziti i propitivati ono što je uslijedilo u gospodarstvu.
Otimačina stoljeća: Barbićev inženjering, HDZ-ovi tajkuni i šutnja SDP-a
Ekonomska eutanazija naroda izvedena je kroz najgori oblik pravnog razbojništva. Koncept „društveno-privatnog vlasništva“ u bivšoj državi ustavno je značio da su tvornice, poduzeća i resursi pripadali isključivo hrvatskom narodu i radnicima koji su ih generacijama gradili izdvajanjima iz svojih plaća i desetljećima rada. Kako bi se ta imovina otela zakonitom vlasniku, osmišljena je perfidna prevara. Preko pravnog inženjeringa Jakše Barbića, glavnog arhitekta zakona o pretvorbi, društveno vlasništvo je preko noći dekretom prepisano na državu, a potom predano u ruke odabranim pojedincima po političkom ključu.
Tako je stvorena kasta podobnih HDZ-ovih tajkuna – od Ivice Todorića, Miroslava Kutle i Josipa Gucića, do Luke Rajića i niza drugih povlaštenika. Ovi odabrani kupci provodili su pljačku kroz razrađene menadžerske kredite državnih banaka. Kao polog za kredit založili bi samu tvrtku koju tek kupuju, a čim bi preuzeli upravljanje, rasprodali bi njezinu imovinu, skladišta i zemljišta. Tim tuđim novcem vratili bi kredit banci, radnike bacili na ulicu, tvrtke gurnuli u stečaj, a čistu dobit u milijunima spremili na inozemne račune.
Najveći sudionik u ovom zločinu bio je Ivica Račan i njegov SDP. Iako je oporba bila u potpunosti i detaljno obaviještena o ovoj stravičnoj pljački nacionalnog bogatstva, Račan je svjesno izabrao šutnju i pasivnost. Razlog je bio prozaičan: materijalna i politička korist te osiguranje pozicija unutar novog poretka u kojem je i takozvana ljevica dobila svoj dio kolača, dokazujući da u pljački naroda nema ideoloških razlika.
Velika bankarska prevara: Razvlaštenje naroda i HNB kao obična mjenjačnica
No, najgora, dugoročno najpogubnija makroekonomska veleizdaja odigrala se u financijskom krvotoku zemlje. Domaće banke, koje su bile izgrađene i utemeljene novcem hrvatskog naroda i privrede, brutalno su otete od svojih stvarnih vlasnika. HDZ-ov režim je prvo namjerno oslabio i destabilizirao bankarski sustav, da bi potom pokrenuo operaciju tzv. „sanacije“. Pod krinkom spašavanja financijske stabilnosti, država je uzela golem novac poreznih obveznika – milijarde tadašnjih njemačkih maraka narodnog novca – i upumpala ga u te iste banke kako bi ih očistila od loših plasmana i dokapitalizirala ih.
A onda je uslijedio ključni kriminalni manevar: tako očišćene, stabilne i narodnim novcem preporođene banke prodane su u ruke stranih bankarskih grupacija za višestruko manje iznose od onih koje je narod platio za njihovu sanaciju. Na taj je način Tuđmanov HDZ u potpunosti i trajno odvojio hrvatsku državu od njezina vlastitog novca, a monetarnu vlast do kraja bezuvjetno predao u ruke stranaca.
U takvom osakaćenom sustavu, Hrvatska narodna banka (HNB) svjesno je lišena svoje uloge pokretača gospodarstva i svedena na razinu obične, ulične mjenjačnice. Kroz sramotno uvođenje valutne klauzule i fiksno vezivanje tečaja, HNB je služio samo za pretvaranje maraka (kasnije eura) u kune. Domaća valuta, kuna, nikada pod tim vodstvom nije postala stvarni, suvereni novac, nego je funkcionirala tek kao običan papirnati bon za tadašnju njemačku marku. Tim je potezom uništena svaka mogućnost samostalne monetarne politike, a država i njezini građani gurnuti su u klasično dužničko ropstvo iz kojeg nema izlaza.
Monetarno ropstvo, hiperinflacija i ratni šverc
Mnogi ugledni ekonomisti poput pokojnog Zvonimira Baletića upozoravali su Tuđmana da će takav model precijenjene domaće valute i Stabilizacijskog programa iz 1993. moći trajati najviše šest mjeseci i da će nakon toga zemlja početi tonuti, uništavajući domaće izvoznike, a stimulirajući uvozne lobije. To se pokazalo točnim. Paralelno, prva polovica devedesetih bila je obilježena manipulacijama devizama i ratnim švercom. U uvjetima galopirajuće inflacije ranih devedesetih, podobni pojedinci podizali bi goleme kredite u domaćoj valuti, kupovali marke i dolare, te zbog rasta cijena kredite vraćali u protuvrijednosti od tek nekoliko stotina maraka, spremajući čistu razliku u džep.
Trgovina deficitarnom robom, naftom i oružjem pod krinkom “državne tajne” odvijala se isključivo u gotovini. Torbe pune novca preusmjeravane su na račune u Austriji i Švicarskoj bez ikakve financijske kontrole, dok su na terenu, kroz sumnjive dodjele privremenih uprava, lokalni moćnici prepisivali i jeftino otkupljivali tisuće napuštenih kuća i stanova.
Tuđmanov oprost: Masovna abolicija neprijatelja
Dok se u javnosti održavao narativ o beskompromisnoj borbi protiv agresora, Franjo Tuđman je potpisao odluku o kojoj današnja desnica ne smije ni zucnuti – Zakon o općem oprostu iz 1996. godine. Tim je potezom pod izravnim autoritetom predsjednika i HDZ-ove saborske većine službeno abolirano više od 20.000 pripadnika neprijateljskih postrojbi koji su sudjelovali u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske.
Zbog traljavih, brzopletih i namjerno loše vođenih istraga tog vremena, pod definiciju “obične oružane pobune” provukli su se i mnogi stvarni počinitelji maltretiranja, pljački i lokalnih likvidacija civila. Rezultat te političke trgovine i danas je živa rana na stradalim područjima od Vukovara do Gline, gdje hrvatski branitelji i obitelji žrtava na ulicama i u državnim institucijama svakodnevno susreću svoje nekadašnje mučitelje. Desnica o ovome šuti jer priznanje ove masovne abolicije ruši njihov estradni mit o čistoj i beskompromisnoj vojnoj pobjedi bez ustupaka i trulih kompromisa iza leđa naroda.
Izdaja Bosanske Posavine
Pad i gubitak Bosanske Posavine 1992. godine predstavlja vjerojatno najveću vojnu, političku i moralnu traumu za Hrvate u Bosni i Hercegovini. Dok se pad Vukovara slavi kao herojska žrtva, gubitak teritorija u Posavini (Brod, Derventa, Modriča, Odžak) desetljećima prati teška i nikada javno demantirana sumnja u političku trgovinu i namjernu predaju teritorija radi viših geopolitičkih ciljeva u Zagrebu. Povijesni kontekst pregovora Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu i Tikvešu, kao i kasniji sporazum Mate Bobana i Radovana Karadžića u Grazu u svibnju 1992. godine, sugeriraju da su interesi Hrvata u Posavini žrtvovani u zamjenu za srpsko priznanje granica Herceg-Bosne u Hercegovini. Srbima je Posavina bila vitalni “Koridor života” prema Kninu i Banjoj Luci.
U trenucima kada su obrambene snage uspješno držale linije, iz Zagreba su stigle zapovijedi o povlačenju elitnih postrojbi Hrvatske vojske natrag preko rijeke Save. Ostavljeni bez logistike i pojačanja, lokalni branitelji bili su osuđeni na propast. Činjenica da su visoki vojni dužnosnici poput tadašnjeg načelnika Glavnog stožera HV-a Antona Tusa otvoreno svjedočili o tome kako mu je Tuđman zabranio protuofenzivu i da je Posavina izdana iz Zagreba, ostaje neoboriv argument koji desnica ignorira. Priznanje ove izdaje srušilo bi mit o svesrdnoj zaštiti svih Hrvata i razotkrilo suradnju sa srpskom stranom dok su ljudi ginuli na bojištima.
Bratstvo i jedinstvo u pljački: Londonske i pariške banke
Krunski dokaz financijske sprege Zagreba i Beograda jesu inozemne mješovite banke iz razdoblja SFRJ koje su preživjele raspad zajedničke države – Anglo-Yugoslav Bank u Londonu i Banque Franco-Yougoslave u Parizu. U upravi pariške banke sjedio je nitko drugi do Borislav Bora Milošević, rođeni stariji brat Slobodana Miloševića, koji je upravljao bankom u vrijeme kada su u njezinu vlasništvu i dokapitalizacijama usred ratnog vihora ravnopravno sudjelovale hrvatske i srpske banke.
Preko tih kanala i mreža fiducijarnih računa, milijarde isisane iz proračuna i stare devizne štednje građana prebacivane su na Cipar, zaobilazeći međunarodne sankcije i embarga. Taj novac je kasnije plasiran kroz austrijsku Hypo banku natrag u regiju za financiranje sumnjivih privatizacijskih projekata, kupnju nekretnina i trajnu legalizaciju prljavog kapitala. Rat je, u svojoj ekonomskoj suštini, bio vrhunski menadžment dviju vladajućih elita kojima je kaos poslužio kao savršen paravan za pljačku stoljeća.
Zid šutnje i preostali svjedoci
Danas je dobar dio te dokumentacije nedostupan, zakopan pod velom bankarskih tajni ili namjerno uništen. Jedini preživjeli istraživač koji posjeduje materijalne dokaze i autentične dokumente o ovom zajedničkom kriminalu Zagreba i Beograda jest istraživački novinar Domagoj Margetić, koji je zbog svojih otkrića o Aferi Hypo i mješovitim bankama preživio pokušaje ubojstva, brutalna premlaćivanja, pravosudne pritiske i potpunu cenzuru u mainstream medijima.
Zato je današnja retorika desnice o „komunističkoj opasnosti“ i „domoljublju“ običan teatar za naivne. Oni viču „drž’te lopova“ kako prevareni i osiromašeni narod ne bi shvatio najstrašniju istinu: da su biološki i politički nasljednici onih struktura koje su vodile represivni aparat SFRJ ujedno i najveći vlasnici hrvatskog kapitalizma. Dok god narod gleda u ideološku maglu, oni mirno uživaju u dvorcima, vilama i milijunima izgrađenim na izdaji vlastite domovine.
Ogoljeni teatar: Nesvjesni dosluh lažnih elita
Zaključak ove trodesetljetne drame ne ostavlja prostor za zablude niti opravdanja. Domaća desnica nikada – ni pravno, ni logički, ni povijesno – ne može osporiti ove krute činjenice, niti može sprati teške grijehe svog političkog ljubimca Franje Tuđmana koji je vlastitim potpisima i odlukama blagoslovio kapitulaciju suvereniteta, otimačinu bogatstva i sramotna premlaćivanja vlastitih heroja.
No, s druge strane, takozvana ljevica nema apsolutno nikakvo moralno pravo buniti se, upirati prstom i prozivati desnu stranu na temelju Tuđmanova nasljeđa. Njihov vlastiti politički miljenik, Ivica Račan, u tim je ključnim, najmračnijim trenucima odigrao ulogu pasivnog, ali itekako svjesnog suučesnika. Račan ne samo da nije poduzeo ništa da zaustavi ovu stravičnu pljačku, niti je ikada skupio hrabrosti da u javnosti jasno progovori o tome što se doista događa u financijskoj pozadini rata dok obični branitelji bez pogovora ginu na prvoj crti bojišnice.
Umjesto borbe za obespravljeni narod, on je izabrao udobnost sustava. Račan je tih istih devedesetih s Tuđmanom u javnosti redovito paradirao, a u slobodno vrijeme s njim posve opušteno igrao tenis. Taj teniski meč na elitnim terenima najbolja je i najiskrenija slika hrvatske političke zbilje: dok narod krvari i ostaje bez imovine, “lijevi” i “desni” igraju u istom timu, savršeno usklađeni u održavanju vlastitih pozicija i privilegija.
