Neo-fašizam zapakiran u “zaštitu djece”, piše Andrija Klarić.
Fašizam (definicija Mussolinija i kasnijih analitičara): nastaje kada se država i korporacije udruže u zajednički projekt kontrole društva.
Briše se granica između političke i ekonomske moći. Javne institucije služe interesima privatnih giganata, a privatne kompanije izvršavaju političke naredbe države.
Rezultat: savez moći koji guši individualne slobode i podređuje građane centraliziranom aparatu kontrole.
Što donosi novi EU zakon o “zaštiti djece online”?
Korporacije kao policajci
Big Tech (Meta, Google, Microsoft) razvijaju algoritme za nadzor.
Država i EU Centar samo koriste rezultate, bez nadzora nad njihovim radom. Privatne firme postaju sudac i policajac u digitalnom prostoru.
Slabljenje enkripcije
Zakon zahtijeva uvid i u privatne, šifrirane poruke.
To znači kraj end-to-end enkripcije.
Svi građani tretirani su kao potencijalni sumnjivci.
Mission creep – širenje kontrole
Danas: “zaštita djece”
Sutra: “borba protiv terorizma”
Prekosutra: “dezinformacije” i politički nepodobni sadržaj
Pandemijski presedan
Mark Zuckerberg je priznao: FBI i Bijela kuća su pritiskali Facebook da cenzurira sadržaje – čak i točne informacije.
Ako se to događalo bez posebnog zakona, što nas čeka sada kada stalni nadzor postaje obveza?
Prenapuhane brojke
Porast prijava = rezultat boljih alata, ne nužno eksplozije kriminala.
Velik dio prijava odnosi se na “self-generated” sadržaj, a mnoge nikad ne završe u istragama.
Problem postoji, ali brojke se koriste kao politički alat.
Rupe u odgovornosti
Korporacije kreiraju algoritme.
EU Centar prima rezultate, ali ih ne može kontrolirati.
Europol i policije postupaju, ali nemaju uvid u algoritme.
Građani nemaju pravo žalbe na pogrešku sustava.
Svi peru ruke, nitko ne odgovara.
Moguća zloupotreba – suprotan učinak
Algoritmi koji prepoznaju maloljetnike mogli bi stvoriti bazu podataka djece. Ako ti podaci ikada procure ili budu zloupotrijebljeni, seksualnim predatorima bi se olakšao pristup informacijama o tome tko su djeca i kako ih ciljati.
Umjesto zaštite – zakon bi mogao otvoriti vrata upravo onome protiv čega se navodno bori.
Zaključak
Novi zakon koristi emotivni cilj – zaštitu djece – da bi ozakonio masovni digitalni nadzor.
Glavni dobitnici nisu djeca, nego korporacije koje dobivaju mandat da nadziru, klasificiraju i prijavljuju sadržaje svih građana.
Povijest pandemije pokazala je da se granice uvijek pomiču kad postoji tehnologija i politički interes.
Ovo nije zakon o zaštiti djece.
Ovo je legalizacija privatno–državnog saveza za nadzor.
To je neo-fašizam digitalnog doba.
Podsjetnik: hrvatska vlada digla je ruku ZA ovaj zakon.
