- Andrija Mario Golubić
- Arhiva portala Epoha, Facebook, Pixabay
Ovo nije tekst protiv sustava, nego za čovjeka u njemu. Ne pišem da bih ikoga optuživao, već da bih podsjetio da su svi ti sustavi — administracija, zdravstvo, pravosuđe, škola, mediji, politika, religija, vojska, policija i financije — stvoreni od ljudi i za ljude. Negdje putem, svrha se izgubila.
Danas svjedočimo vremenu u kojem procedura ima veću vrijednost od savjesti, a naredba od empatije. Ljudi su postali dijelovi mehanizma, a ne temelj društva. Ipak, svatko od nas, bio u sustavu ili izvan njega, ima izbor: slušati naredbu — ili slušati savjest. Ovaj tekst nije poziv na bunt, nego na buđenje. Jer kad se u svakom pojedincu probudi čovjek, sustav se više nema čime hraniti.
- Administracija — krvotok sustava
Administracija je krvotok svakog sustava. Ne možete ništa napraviti ako nemate papir. Ne možete ostvariti ni temeljna prava koja vam pripadaju. Bez pečata, bez potpisa, bez obrasca — ne postojite. Mnogi, možda i devedeset posto ljudi, nisu upućeni u svoja prava. Sustav je tako dizajniran da vam neće ništa reći dok ne pitate. Zakoni postoje, pravilnici postoje, ali su skriveni u paragrafima koje prosječan čovjek ne razumije. Informacija postoji — samo je zakopana. Neznanje tako postaje tiha valuta moći. Zaposlenici u administraciji rade po principu “need to know”.
Više od toga nije poželjno, jer u zakonima postoje prečaci koji vode do bržeg ostvarivanja prava. Ako ih svi otkriju, sustav gubi kontrolu. Zato se znanje dozira — i vertikalno i horizontalno. I svi ti službenici, koliko god znali da bi mogli pomoći, često ne smiju.
Svako iskakanje iz procedure se kažnjava.
Nadređeni, revizije, kontrole i izvještaji tjeraju ih da se drže pravila kao svetog pisma.
Mogli bi pomoći, ali ne smiju. To je paradoks birokracije: ljudi koji bi trebali služiti čovjeku, moraju služiti obrascu. Iz dana u dan, kroz stres, umor i strah, službenici gube ono što sustav najviše treba — empatiju. I tada papir postaje važniji od čovjeka.
U tom trenutku administracija više nije alat države, nego samoodržavajuće božanstvo koje traži pokornost, a ne razumije molitvu. Administracija nije stvorena da ubrza proces —
stvorena je da ograniči pristup moći. Tko kontrolira tumačenje zakona, kontrolira i život onih koji ga traže. A kad procedura postane važnija od svrhe, društvo prestaje disati.
- Zdravstvo — sustav koji liječi tijelo, ali razbolijeva duh
Liječnici, medicinske sestre, tehničari — svi su to ljudi. I oni obolijevaju, i oni osjećaju bol, stres, strah. Razlika je samo u tome što, kad se razbole, sustav prepoznaje svoje — pa im se pruži brža i kvalitetnija pomoć.
Običan čovjek, koji taj isti sustav financira, čeka po hodnicima, gubi dane i dostojanstvo.
Zdravstvo, stvoreno da liječi sve nas u jednakoj mjeri i na jednak način, postalo je piramida pristupa.
U praksi, pacijent se osjeća kao broj, kao da je na pokretnoj traci. Dođe liječniku, kaže da ima problem — dobije recept i uputu “javite se za mjesec dana”.
Bez pitanja, bez pogleda, bez pokušaja razumijevanja uzroka. Liječnik više ne liječi osobu, nego simptom. Sustav mjeri učinkovitost po broju pacijenata, a ne po broju ozdravljenja.
Najbolji dokaz je pandemija.
Kad je čovjek s poviješću bolesti došao po savjet, nije dobio mišljenje svog liječnika — dobio je općenitu izjavu koju bi mogao čuti na televiziji. Zdravstvo je tada pokazalo svoje pravo lice: protokol iznad savjesti.
Liječnici su se bojali reći išta izvan službenih smjernica, a pacijenti su shvatili da više ne razgovaraju s čovjekom, nego s glasnikom sustava. Unatoč svemu, postoje i oni koji još drže zakletvu kao svetinju. Liječnici i sestre koji i dalje gledaju čovjeka, a ne dijagnozu. Ali oni su ušutkani, premješteni, diskreditirani — jer sustav ne voli one koji pokazuju da se može i drugačije.
U svijetu gdje poslušnost vrijedi više od savjesti, empatija postaje čin hrabrosti. Zdravstvo bi trebalo liječiti tijelo i čuvati dušu. Danas sve češće radi suprotno — liječi tijelo, ali razbolijeva duh.
- Pravosuđe — slijepo za istinu, ali ne i za moć
Pravosuđe je jedan od temelja svake države. Zločin, policija, odvjetništvo, sudovi — svaka karika mora biti čista da bi lanac pravde izdržao. No u stvarnosti, lanac je zahrđao. Pravosuđe ne povezuje pravdu i zakon, nego moć i strah.
U teoriji su svi jednaki pred zakonom, ali u praksi zakon prepoznaje hijerarhiju. Postoje “časni ljudi s vezanim rukama” i oni koji ruke vežu drugima. Policija ovisi o volji politike, odvjetništvo o hijerarhiji, sudovi o tumačenju koje se može rastegnuti po potrebi.
Kad si moćan, zakon te štiti. Kad si običan čovjek, zakon te guši. Kazne često ne prate težinu zločina, nego interese sustava. Za dva jointa možeš dobiti pet godina, a za silovanje djeteta dvije ili tri. Zakon ne mjeri moral, nego koga se smije kazniti bez posljedica.
Sustav više ne štiti nedužne — on štiti sam sebe. Najveći paradoks vidi se u gospodarskom kriminalu i korupciji. Istrage traju godinama, afere se razvodne, rokovi se produžuju, svjedoci zaboravljaju, dokazi nestaju. Vrijeme postaje oružje: radi za moćne, a protiv istine.
Kad presuda konačno stigne, javnost se više ni ne sjeća o čemu je riječ. A troškove cijelog tog procesa plaćaju građani. U istom sustavu, bakica s placa plati kaznu od 100 eura, jer je pokušala prodati ono što je sama uzgojila, a milijunaš koji je pronevjerio milijune dobije uvjetnu kaznu ili guljenje krumpira.
Za malog čovjeka kazna dolazi brzo, za moćnog sporo i blago. Pravda je postala aparat za mjerenje statusa, a ne istine. Sudovi čak u presudama navode izraze poput “utjecajni građanin”, “branitelj”, “sportaš” kao olakotne okolnosti. No u pravednom društvu upravo bi te kvalifikacije bile otegotne, jer oni koji imaju ugled i utjecaj trebali bi biti uzor drugima.
Kad moć postane olakotna okolnost, društvo prestaje biti moralno, a počinje biti poslušno.
Pravosuđe, koje bi trebalo biti slijepo za moć, danas vidi savršeno jasno — samo zatvara oči pred istinom.
- Obrazovanje — škola poslušnosti
Učitelji i profesori nekoć su bili stup zajednice, prvi autoritet koji je dijete susrelo izvan kuće.
Od njih se učilo kako misliti, kako postavljati pitanja, kako izgraditi vlastiti stav. Danas su mnogi od njih samo iscrpljeni izvršitelji tuđih programa, zatrpani papirologijom i pravilnicima koji im ne ostavljaju prostora za ljudskost.
Učitelji su prva stepenica prema znanju, ali sustav ih je pretvorio u čuvare kurikuluma.
Ako dijete pita nešto izvan teme, najčešći odgovor je: “to nije u programu”. Znatiželja se kažnjava gubljenjem vremena, a poslušnost nagrađuje dobrom ocjenom. Tako se ne stvara radoznalost — stvara se šutnja. Obrazovanje bi trebalo učiti djecu kako misliti, a ne što misliti.
Ali današnje škole više nalikuju na tvornice memoriranja. Uče se podaci bez smisla, brojevi bez konteksta, datumi bez života. Djeca znaju kad je vladao Luj XIV., ali ne znaju zašto to uopće moraju znati. U doba digitalne povezanosti, bilo bi dovoljno reći:
“Danas smo naučili ovo – ako vas zanima nešto više o toj temi, pogledajte i druga mišljenja,
pa ćemo sutra na satu raspravljati o vašim zaključcima.”
Ali slobodno mišljenje se ne uklapa u plan i program. Zato sustav i dalje uči djecu da je svaka pogreška neuspjeh, a ne prilika za razumijevanje. Škole ne uče praktična znanja: kako biti financijski pismen, kako se snaći u životu, kako razlikovati istinu od manipulacije.
Djeca izlaze iz odgojno-obrazovnog sustava obrazovana, ali izgubljena – znaju formule, ali ne znaju svrhu. Učitelji i profesori trebali bi biti mentori koji pokazuju put, ali sustav ih je pretvorio u izvođače plana. Danas obrazovanje više ne stvara slobodne ljude, nego one koji znaju šutjeti, čekati, ponavljati i potpisivati. Škola je trebala biti hram znanja, a postala je škola poslušnosti.
- Mediji i informacijski sustav – filtrirana istina
Sloboda medija danas ne postoji. Novinari su pretvoreni u poslušnike agendi. Nekad je zvanje novinara bilo časno – bio je to glas naroda, produžena ruka javnosti, netko tko je u ime ljudi postavljao kritička pitanja moćnicima. Danas novinari ovise o uredniku i vlasniku medijske kuće. Kritičko pitanje postaje rizik, jer ako se zamjeriš pogrešnoj osobi, tvoj medij gubi oglašivače, a ti gubiš posao.
Politika je to odavno naučila. Nije potrebno gušiti medije, dovoljno ih je financirati.
Kad novinar zna tko plaća oglasni prostor, zna i granice svojih pitanja. Tako mediji postaju PR odjeli vlasti – umjesto kritike, nude propagandu u modernom pakiranju. Umjesto novinarstva – marketing političkih odluka.
Danas se u vijestima čitaju samo “pozitivne” teme: digitalni ID, električna vozila, klimatske mjere, Vladine reforme. O rizicima, posljedicama i manama – ni riječi. Kao da čitamo katalog Konzuma “što je danas na akciji”.
Čitatelj ne čita vijesti, on čita ponudu. I dok vjeruje da je informiran, zapravo je – programiran. U takvom svijetu obrana ne dolazi iz sustava, nego iz čovjeka. Jedini način da ostaneš slobodan jest da ponovno naučiš sumnjati – ne iz cinizma, nego iz odgovornosti. Kad pročitaš vijest, pitaj se: što nedostaje? Tko šuti?
U doba kad svatko ima mikrofon, filtriranje istine postaje osobna dužnost. Čovjek mora preuzeti ono što su mediji izgubili – sposobnost da sam odvagne, provjeri i promijeni mišljenje kad treba. Tek tada postaje imun na propagandu, jer shvaća da istina nije servirana – istina se traži.
Nekad su novinari bili produžena ruka naroda. Danas, dok ih sustav gura u poslušnost, tu ulogu mora preuzeti svjestan građanin. Jer ako narod ne postavlja pitanja – mediji neće imati razloga tražiti odgovore.
- Politika – u službi koga?
U Ustavu piše: “Vlast proizlazi iz naroda.” Na papiru – savršeno. U stvarnosti – farsa.
Oni koji bi trebali služiti narodu postali su kasta koja živi pod drugim pravilima. U teoriji, narod bira svoje predstavnike. U praksi, predstavnici biraju što će narod misliti.
Demokracija se pretvorila u ritual koji se ponavlja svake četiri godine, da bi narod vjerovao da još uvijek odlučuje. Političari su naučili da se moć ne čuva nasiljem, nego percepcijom.
Dovoljno je uvjeriti narod da ima izbor i sustav ostaje netaknut. Stranke se izmjenjuju, slogani se mijenjaju, ali pozadina je uvijek ista.
Vlast se ne predaje – ona se samo rotira. Izborne noći su najbolji teatar tog privida. Nitko ne gubi, svi slave. Ne slave rad za opće dobro, nego vlastite fotelje. Fotelja znači imunitet, beneficije i zaborav. Narod vidi zastavice i vatromet, dok se u pozadini dijele resori, ugovori i lojalnosti.
Ulaskom u Vladu ili Sabor, političar se udaljava od naroda i podređuje onima iznad sebe.
Korporacijama, bankama, lobijima. Oni mu oblikuju odluke, a on ih opravdava rečenicom:
“To je za dobrobit naroda.”
Bez kritičkog razmišljanja kako će to utjecati na narod sam. Sustav opstaje na podjelama.
Narod se dijeli po ideologiji, vjeri, naciji, svjetonazoru. Dok se prepiru o prošlosti, u pozadini prolaze zakoni koji oblikuju budućnost.
Lijevi i desni, konzervativci i progresivci – etikete koje hrane iluziju izbora. Podijeljen narod je upravljiv narod. Ipak, postoje pošteni političari, oni koji vjeruju da mogu vratiti moć narodu. Njih se demonizira, ismijava, ušutkava. Sustav ih iscrpi dok i sami ne izgovore ono najgore pitanje: “Čemu sve ovo?”
Tada pobjeđuje mehanizam moći – ne silom, nego iscrpljivanjem. Najveća prijetnja sustavu nije bunt, nego čovjek koji ne može biti kupljen. Promjena nikada neće doći odozgo, jer vrh piramide nema interes da mijenja temelje na kojima stoji.
Ona mora doći odozdo – iz svijesti ljudi. Narod ima moć, ali ju ne koristi jer vjeruje da ju nema. Rečenice “tako je uvijek bilo” i “ništa se ne može” su najdjelotvorniji alat sustava.
Sustav se ne boji glasnih – boji se budnih.
Onih koji prestanu tražiti vođe i počnu preuzimati odgovornost. Politika bi trebala biti služenje, a ne karijera. I to će se dogoditi tek kada narod prestane birati boje i slogane, a počne birati karakter i djela. Jer vlast doista potječe od naroda – ali samo ako narod odluči da potječe.
- Religija -Duhovna ograničenost
Duhovnost koja je ograničena. To je možda najtočniji opis današnje religije. Ono što je trebalo biti most između čovjeka i Boga, pretvorilo se u zid između njih. Vjera je čista, ali religija je upravljana. Vjera živi u srcu, religija u instituciji.
Bog ne traži posrednika, ali institucije ga nude – uz cijenu, uz pravila, uz hijerarhiju.
Duhovnost je osobni odnos s Izvorom, bez granica i protokola. Religija, naprotiv, postavlja uvjete spasenja i tumači Boga kroz ljudsku moć. Kroz povijest su sve velike religije prepisivane, skraćivane i uređivane, ne radi istine, već radi kontrole.
Iz svetih knjiga su nestajali dijelovi koji bi čovjeku otvorili oči i dali slobodu da pronađe Boga sam. Jer slobodan vjernik ne treba strukturu, ne treba strah, i ne može se voditi.
Zato je kroz stoljeća duhovnost pretvorena u doktrinu, a ljubav u obvezu. Svećenici, rabini, imami, monasi – svi su oni samo ljudi.
Njihova istinska zadaća trebala bi biti da pomažu ljudima pronaći Boga u sebi, a ne da ga nadziru i tumače. Pravi duhovni vođa ne stvara sljedbenike – on budi učitelja u svakome.
No mnogi su od povjerenja napravili privilegiju, a od vjere – poslušnost.
Povijest pamti ratove, križarske pohode, progone i masovna prekrštavanja u ime Boga.
Ali to nisu bili Božji ratovi, to su bili ratovi ljudi. Bog ne traži vojske, ne traži granice, ne traži krv. Njegova zapovijed – “Ne čini zlo” pretvorena je u opravdanje za nasilje.
Svaka strana u ratu vjerovala je da je na strani dobra, a svi su bili na pogrešnoj strani raja –
i na pravednoj strani pakla. Bog vodi rat, ali ne protiv ljudi. Njegov rat je protiv tame – u nama. To nije borba oružjem, nego svjetlom, sviješću i izborima koje činimo.
Kad izaberemo poštenje umjesto koristi, praštanje umjesto osvete, sudjelujemo u Božjem ratu za svjetlo. Jer tama ne počinje na bojištu – počinje u srcu. Danas se religija sve češće svodi na poslušnost puka. Ako ovo ne radiš – ideš u pakao. Ako ne dolaziš nedjeljom u crkvu – ideš u pakao.
George Carlin je to rekao jednostavno: “Svi idu nedjeljom u crkvu moliti se Bogu – na njegov slobodan dan.” Ironično, ali istinito. Religija je postala birokracija spasenja, sustav koji računa grijehe kao porez, a vjernike tretira kao klijente.
A istina je jednostavna: svi smo mi hram Boga i Bog je u svakom od nas. Kroz naše postupke pokazujemo kome služimo – svjetlu ili tami. Bog nam je dao slobodan izbor, ali Crkve često uče poslušnost umjesto odgovornosti. S oltara se čuje za koga glasati, koga slušati – a ono najvažnije se prešućuje: slušati Boga u sebi.
Bog ne govori kroz mikrofon, nego kroz savjest. Ne traži ritual, traži iskrenost. I zato, ako je srce puno svjetla, onda je i najmanja soba – svetinja.
- Vojska -u obranu koga?
Hrvatska vojska je izrasla iz naroda, iz običnih ljudi koji su u Domovinskom ratu branili svoj dom, svoje obitelji i svoje dostojanstvo. Časno je biti hrvatski vojnik, jer je upravo vojska bila temelj slobode i opstanka Hrvatske. Hrvatski vojnik oduvijek je imao čast, ponos i osjećaj pripadnosti narodu kojem služi.
Danas, međutim, ta ista vojska sve više gubi izravan dodir s narodom. Iako i dalje pomaže u elementarnim nepogodama, u hitnim situacijama i nesrećama, sve češće služi kao produžena ruka politike i interesa koji dolaze izvan Hrvatske. Umjesto da štiti granice i narod, koristi se za logističke i tehničke poslove koji nemaju veze s obranom domovine.
Slušamo najave o slanju hrvatskih vojnika na bojišta daleko od kuće, pod izlikom “partnerskih misija” i “savezničkih obveza”. No ako naši vojnici budu ratovali tisućama kilometara daleko, tko će braniti našu zemlju? Odluke o slanju vojske ne donose se u Zagrebu, već u Bruxellesu i Washingtonu. Time se vojska pretvara u instrument stranih politika, a ne snagu hrvatskog naroda.
Hrvatski narod nikada nije išao u osvajanja. Uvijek smo branili svoje i samo svoje. Naša povijest pokazuje da nismo narod koji napada, nego narod koji čuva. Zato hrvatski vojnik ne smije postati poslušnik tuđih interesa, nego ostati ono što je oduvijek bio – čuvar doma i simbol slobode.
- Policija – Sigurnost i povjerenje
Policija je uvijek bila kao pomoć narodu. Kad smo napadnuti, u sudaru, pljački ili bilo kakvoj nevolji — zovemo policiju u pomoć. Kao i u prethodnim poglavljima, policajac je čovjek. U mnogim slučajevima vidio sam da ima mnogo dobrih policajaca i policajki. Oni koji imaju ljudskosti u sebi, koji ne gledaju samo strogo šablonu, nego razumiju situaciju i reagiraju kao ljudi, a ne kao roboti propisa.
Mnogi su potplaćeni, stoje na vjetrometini vremenskih neprilika i rade svoj posao najbolje što mogu. Nažalost, kao i vojska, i oni imaju naredbe i hijerarhijski sustav koji im ne dopušta slobodu prosudbe.
Zbog toga se često prema ljudima odnose robotski – ne zato što ne žele drugačije, nego zato što ih sustav na to prisiljava. Najveći apsurd je u tome što policija, s jedne strane, pritječe u pomoć svakom građaninu i uhapsi svakog nasilnika, ubojicu ili pljačkaša – a s druge strane, mora stati između prosvjednika i vlasti.
Tada se pokazuje prava narav sustava: onoga koji koristi policiju kao štit moći, a ne kao štit pravde. Ipak, ne smijemo zaboraviti da iza svake uniforme stoji čovjek. Onaj koji osjeća, razmišlja i zna razliku između dobra i zla. Dokle god u njemu postoji ta svijest, postoji i nada da će policija ponovno postati ono što je uvijek trebala biti – zaštita naroda, a ne naredbi.
- Korporacije i financijski sustav – novac je sve
Korporacije i financijski sustavi danas više ne služe čovjeku, već interesima onih na vrhu. Njihov cilj nije razvoj zajednice, nego rast profita — bez obzira na posljedice. Sve što se nekad zvalo “usluga narodu” pretvorilo se u tržišnu kalkulaciju: koliko se može zaraditi, a koliko izgubiti.
Banke koje bi trebale biti čuvari povjerenja, postale su oruđe nadzora i zaduživanja. Ljude ne gledaju kao klijente, nego kao izvor kamate i dugoročne ovisnosti. Korporacije oblikuju navike, trošenje i način razmišljanja kroz reklame, kreditne sheme i medije koje financiraju.
Financijski sustav prema narodu sve više djeluje kao oblik represije. Porezi, kazne, kamate i inflacija postali su alati kontrole. Dam ti povećanje plaće od 3%, a sutra dignem cijenu struje za 10%.
Čovjek ima osjećaj da napreduje, ali u stvarnosti stalno kaska. Taj osjećaj “mira” samo je iluzija ravnoteže, dok sustav tiho uzima više nego što daje. U prošlosti su Vlade dokapitalizirale banke novcem poreznih obveznika, uz opravdanje da se spašava gospodarstvo.
A kad su se te iste banke oporavile, prodane su većim bankarskim sustavima – stranim vlasnicima koji su profit odnijeli izvan zemlje. Tako je narod platio spašavanje onoga što mu više ne pripada.
Porezna reforma je postala simbol nepravde. Običnom građaninu se blokiraju računi zbog stotinu eura i naplaćuju ovrhe bez milosti. Istodobno, velikim poreznim dužnicima se opraštaju milijunski dugovi — uz obrazloženje da bi njihovo zatvaranje “ugrozilo radna mjesta”.
Tako mali čovjek postaje primjer, a veliki postaje iznimka. Sustav koji se poziva na jednakost pred zakonom zapravo štiti kapital, a ne građane. Velike korporacije, iako djeluju u okviru takozvanog “slobodnog tržišta”, u praksi ga uništavaju.
Kupnjom manjih poduzeća i gašenjem konkurencije stvaraju monopole u kojima čovjek više nema izbora ni mogućnost tražiti povoljnije. Isti proizvodi, iste cijene, isti slogani — a iza svega stoje isti vlasnici. Slobodno tržište postalo je samo marketinška fraza, a ne stvarnost.
U takvom sustavu potrošač je sveden na broj, a radnik na trošak. Sve što je nekad bilo ljudsko, danas je zamijenjeno tablicama profita.
I zato, dok se govori o napretku, većina ljudi zapravo živi u ekonomskom ropstvu, maskiranom parolom “slobode izbora”. Ne osuđujem nikoga i ne optužujem. Glavna nit vodilja ovog teksta je — svi smo mi ljudi.
U svakom sustavu rade ljudi: braća i sestre, očevi i majke, sinovi i kćeri. To su isti oni koje susrećemo na ulici, u trgovini, na poslu, u svakodnevnom životu. Zajedničko u svim ovim poglavljima je empatija. Biti čovjek prema sebi i prema drugome. Slušati sebe, pomagati drugome i ne zaboraviti da iza svake titule, uniforme i funkcije stoji ljudsko biće — koje, kao i svi mi, traži smisao, dostojanstvo i malo dobrote. Ali empatija nije slabost. To je najjača obrana protiv hladnoće sustava koji nas želi pretvoriti u brojeve i obrasce ponašanja.
Sustavi će se možda mijenjati, urušavati i ponovno graditi – ali čovjek mora ostati izvor promjene. Jer bez čovjeka, nema ni pravde, ni morala, ni budućnosti.
