Nisam mislio da ću pisati ovaj tekst, nisam htio dizati tenzije oko vrlo osjetljive i osjećajne teme. Možda me prozovete nemilosrdnim i bešćutnim gadom, ali više ne mogu šutjeti. U zadnje vrijeme po portalima i u vijestima sve češće se objavljuju vijesti “Iznenada preminuo sportaš (20)”, “Tragedija na sportskom terenu”, “Iznenada preminuo poznati pjevač”….itd. komentari su 90% “Počivao u miru”, “iskrena sućut obitelji”…itd.
Zašto? Iskreno mi je žao kad netko umre bez obzira koliko godina imao. Pogotovo ako je ta osoba mlađa od mene, nekima mogu biti otac. Ugašen mladi život koji je mogao toliko toga dati u narednim desetljećima života, a nitko se ne pita – zašto?
Smatram da su upravo ti koji izražavaju samo sućut bešćutni, jer se ne pitaju to pitanje. Kao da im je normalno da klinac od 18 godina iznenada umre. Ima i onih zajedljivih koji na tu vijest komentiraju u stilu “sad će se javiti antivaxeri, teoretičari zavjera…itd”.
Kad se netko bavi određenim sportom njega liječnici od početka pregledaju kako bi se vidjelo da li je ta osoba uopće sposobna baviti se tim sportom, a da mu se nešto ne dogodi. Od početka 1900. do 2020. godine umrlo je upola manje sportaša nego od 2020. godine do danas.
Za vrijeme pandemije stožeri za borbu protiv Covida, vlade država, WHO naredili su da se svi koji često putuju, sportaši, zdravstveni radnici moraju cijepiti protiv Covida. Iako je iscurio interni dokument iz Pfizera da se njihovim zaposlenicima zabranjuje cijepljenje njihovim cjepivom. To su činjenice. Sjetite se Novaka Đokovića i njegove zabrane da igra na Australian Open-u. Niste mogli ni prismrditi avionu, kruzeru, ako niste bili cijepljeni…itd. Kome je bila važnija osobna komocija, užitak i strah od egzistencije, ta osoba je pokleknula i cijepila se.
Nikoga tko se cijepio ne osuđujem niti prozivam, jer ne znam njihovu priču i razloge zašto su to sebi napravili. Mnogi koje znam koji su se cijepili jednom ili dva puta zažalili su zbog toga i sebi narušili zdravlje.
Iznenadna smrt koju objavljuju novinari po mom mišljenju ima direktnu vezu s cjepivom.
Kad iznenada umre mlada osoba, po meni to je u slučaju prometne nesreće, pada s krova, samoubojstva, padom cigle ili sličnog tvrdog predmeta s visine na glavu, propucavanje, ebola, alergijska reakcija.
Nikad se neću pomiriti s činjenicom da je neki mladi sportaš/ica, ili bilo koja druga osoba samo tako umrla bez pitanja – zašto? Kako? To za mene nije normalno. U tim člancima nema ni slova razloga smrti, samo rečenica “naglo mu je ( ili joj) pozlilo i srušio se”.
U kakvom mi to društvu živimo ako se ne pitamo zašto je tome tako? Zar je zabranjeno pitati se? Zar je cenzura otišla tako daleko da je medijima zabranjeno čak i pitati se, nego su primorani samo objaviti kako je netko iznenada preminuo. Prestrašno. Naravno da ne možemo ništa tvrditi, to nitko niti ne čini, već se samo pitamo, zašto, o, zašto se to događa?
Ako bi ja sutra iznenada umro, zahtijevam od sebi bliskih i najmilijih osoba da objave kako i zašto sam preminuo. U nadi da ostali budu upozoreni da se i njima isto ne dogodi.
Nije normalno da svi šute, nije normalno da se kao i u doba pandemije o umrlima vodi statistika kao da smo samo brojevi, a ne ljudi.
Postoji razlika, kad umre novinar, onda se svi novinari uzbude. Najavljuju prosvjede, traže ostavke ministara, jer je jedan od njih iznenada umro. To licemjerje nije normalno.
Toliko smrti u zadnjih 4 godine se ne može zvati normalnim, a svi šute i lažno izražavaju sućut.
Neću šutjeti, postavljat ću pitanja, spreman sam na uvrede, napade, prijetnje. Dosta je bilo ignoriranja očitog problema koji se gomila. U budućnosti će tih vijesti biti još više. Ako ćemo samo šutjeti i slijegati ramenima na te vijesti, mi smo ti bešćutni, izdajice humanosti.
Želim vam svima sve najbolje u životu, najviše zdravlja i nastavimo se skupa boriti za one koji više nisu s nama da nam svima sutra bude bolje.
