Prisjetimo se:

Godine 2018. doček nogometaša – 500.000 građana;

Godine 2022. doček nogometaša – 200.000 građana;

Godine 2024. doček olimpijaca – oko 1000 građana;

Uvođenje eura – nema nikoga na Trgu;

Traženje istine oko pandemije Covid-a – nema nikoga na Trgu;

Rekordna inflacija – nema nikoga na Trgu….itd.

Možda vam je promaklo, ali jučer je izašla vijest da tehnički pregled vozila i registracija poskupljuju 15% (kad dođe poskupljenje očekujem minimalno 30%).

Znam da će netko reći: “Mene se to ne tiče, ja niti nemam auto ha ha ha.”. Upravo te osobe su ograničene, jer ne vide da to poskupljenje poput lančane reakcije dovodi do poskupljenja svega ostalog. Zbog toga će poskupiti prijevoz, transport i usluge, a samim time će poskupjeti hrana, voda, energenti…itd.

Reakcije građana su po mom sudu tužne i očajne. “A što ćemo?”, “Mi Hrvati smo navikli na poskupljenja”…itd.

Žalosno je koliko smo otupili, koliko smo se predali pa nek’ nas voda nosi kamo god.

Ima ona izreka “prvo mrkve pa batine” koja se može doslovno preslikati na nas. Batinaju nas poskupljenjima, standardom, sustavom, a mi sve trpimo, sliježemo ramenima, nitko se niti ne buni niti budi iz sna.

Onda nam daju mrkve preko zabave, slavlja, dočeka. I evo nas na Trgu, razdragani, mašemo zastavama (jedino što je još ostalo hrvatsko, op.a.), smijemo se, veselimo se.

Živimo u društvu gdje većina ljudi gleda isključivo svoje osobne interese, svoj ego, a ne interese društva u cjelini. Živimo u društvu u kojem nažalost nema energije za strukturalne promjene, u društvu koje sliježe ramenima na krađu, na opasnost, na nepravdu…

Sve ove politike koje nam slijede: digitalizacija novca, nove pandemije, lažne klimatske promjene, porez na ugljični otisak, brašno od cvrčaka, printano meso…itd. ništa od toga neće promijeniti društvo, jer ćemo se voditi poznatim parolama “A što mi tu možemo”, “A moramo nešto jesti”, “Od nečeg se mora umrijeti”…

Ako mislite da pričam gluposti, evo jednog primjera. Prije par dana bio sam u Konzumu i kad kupujem namirnice, dobro pazim što kupujem. Ne kupujem nikakve proizvode globalnih kompanija nego one srednje poznate i hrvatske. Dolaskom na blagajnu, ispred mene gospodin od nekih 50 + godina. I kako je već stavio svoje stvari na traku, ne mogu, a ne vidjeti što je kupio.

Dakle Fanta od 2 l. (Coca-Cola – globani proizvođač gdje je dokazano da osim tone šećera u njoj ima i GMO sastojaka), velika čokolada na čijem se omotu iz satelita vidi logo “žabice” (ne želim objašnjavati što znači taj logo, googlajte), još par proizvoda koji mi izgledaju kak-tak “normalno” i velika tuba Pringlesa. Ne znam da li je to hrvatski zakon ili europski zakon u kojem stoji da se bilo koji proizvod koji ne sadrži neki sastojak ne smije oglašavati u određenoj kategoriji koja podrazumijeva taj sastojak niti to smije biti napisano na ambalaži, iako ga svi svrstavaju u tu kategoriju. S toga kod Pringlesa na ambalaži ispod loga ne piše chips. Svaki chips mi smatramo da je od krumpira. Zakonom je pokazano da što god je unutar tube Pringlesa nema veze s krumpirom i stoga na ambalaži ne piše chips.

I blagajnica mu sve te proizvode skenira i kaže sumu računa te ga potom pita – gotovina ili kartica? On odgovori – kartica te na pos uređaj prisloni svoj pametni sat. U tom trenutku sam shvatio koliki je razmjer ljudi koji idu linijom manjeg otpora, koji bez razmišljanja prihvaćaju sve što im suvremeni svijet nudi na dlanu pod egidom modernizacije i simplifikacije života.

Sve ono što čitam da nam se sprema, većina će bez pogovora prihvatiti. I sav moj trud, razgovori s ljudima, objašnjenja što su loše strane novih stvari, moj osobni bojkot ne kupovanja nekih proizvoda je samo kako se kaže “prdac niz vjetar”.

Zbog toga neću pametovati, neću kritizirati, reći ću samo ovo – “Došli smo do točke da svatko od nas osobno odluči kako dalje”. Možda je to sebično, ali druge nam nema.