Europski model života i društva ozbiljno je ugrožen, piše Ante Gavranović.
Pitanje održivosti europskog modela jedno je od najvažnijih strateških pitanja današnjice. Svakako ga treba postaviti nešto šire: može li Europa sačuvati svoj model društva, kvalitete života i socijalne sigurnosti, a istodobno ostati gospodarski konkurentna u svijetu u kojem dominiraju SAD i Kina? Europa možda više nije najmoćniji gospodarski blok svijeta, ali je još uvijek jedan od najuspješnijih prostora za život. To je njezina velika prednost, ali i potencijalna slabost ako se kvaliteta života ne bude mogla financirati konkurentnim gospodarstvom. Drugim riječima, Europski model neće propasti zato što je socijalno osjetljiv. Mogao bi oslabjeti zato što nije dovoljno gospodarski učinkovit da financira vlastite društvene ambicije.
Upravo u tome sadržana je i najveća europska razvojna dilema. Europski model nije potrošen, ali njegov dosadašnji način funkcioniranja više nije dugoročno održiv bez ozbiljnih promjena. Za promišljanja o održivosti europskog modela izuzetno je važno izvješće Marao Draghog o budućnosti europske konkurentnosti iz 2024. godine. Njegova je temeljna poruka da Europa mora promijeniti razvojnu strategiju, povećati investicije i tehnološku konkurentnost jer više ne može računati na dosadašnje izvore gospodarskog prosperiteta.
Samo BDP-om po stanovniku ne govori dovoljno o kvaliteti života, obrazovanju, zdravlju i socijalnoj sigurnosti. Puno su vjerodostojnija dva međunarodno relevantna pokazatelja: UN-ov indeks ljudskog razvoja (HDI) i World Happiness Report. HDI obuhvaća tri temeljne dimenzije: očekivano trajanje života, obrazovanje i dohodak po stanovniku. Drugi zanimljiv pokazatelj mjeri kako sami stanovnici ocjenjuju kvalitetu vlastitog života.
Prema prvom mjerilu čak je osam europskih zemalja na ljestvici deset na UN-ovom indeksu ljudskog razvojaa. Prema drugom međunarodno usporedivom kriteriju također je osam europskih, a proširimo li taj pregled na dvadeset, europskih je petnaest.
Europa i dalje dominira kada uspješnost promatramo kroz kvalitetu života, društvenu sigurnost, obrazovanje, zdravlje i zadovoljstvo građana. To nije slučajnost, nego rezultat dugoročnog razvoja europskog društvenog modela. Postavlja se pitanje u čemu je snaga europskog modela? Valja odmah naglasiti kako Europski model nije samo ekonomski sustav. Njegova posebnost je u pokušaju povezivanja tržišnog gospodarstva i socijalne odgovornosti. Upravo ta kombinacija čini Europu privlačnom za život. Međutim, njezino održavanje zahtijeva gospodarsku osnovu koja je sve manje sigurna. Unatoč apsolutnoj i relativnoj uspješnosti europski model gubi bitku.
Dolazimo do ključnog paradoksa: Europa je i dalje među najuspješnijim dijelovima svijeta po kvaliteti života, ali postupno gubi gospodarsku i tehnološku težinu. SAD i Kina brže razvijaju pojedine strateške tehnologije, umjetnu inteligenciju, digitalne platforme i nove industrijske sustave. Europa ima znanstveni potencijal, ali ga nedovoljno pretvara u komercijalne proizvode i globalno konkurentne kompanije. Europa ulaže, ali nedovoljno u odnosu na potrebe. Posebno zaostaje u privatnim ulaganjima u nove tehnologije, istraživanje i razvoj te industrijsku transformaciju. Europa ima, istina, veliko jedinstveno tržište, ali još uvijek nema dovoljno integrirano tržište kapitala, energije, digitalnih usluga i obrambene industrije. Istodobno, sve su veći troškovi održavanja socijalne države. Praksa vrlo očigledno pokazuje da se socijalna prava i javne usluge ne mogu dugoročno financirati bez rasta produktivnosti, zaposlenosti i gospodarske aktivnosti. Konačno, Europska komisija u svojem makroekonomskom izvješću za 2026. upozorava da bi nastavak dosadašnjeg usporenog rasta produktivnosti mogao značiti stagnaciju realnog BDP-a EU-a do 2050., uzimajući u obzir demografske projekcije.
Je li Europa postala žrtva vlastitog uspjeha – društvo koje je toliko razvilo sustav zaštite i sigurnosti da je postupno izgubilo dio poduzetničke dinamike i spremnosti na rizik? Kolika je opasnost da se održi europski model življenja? Pritom mislimo na socijalna I gospodarska kretanja, kulturu, vrijednosne sudove, identitet i sve ono što je specifično za Europu. Je li ugrožen europski model života? Gubi li europski model na značenju? Kakva se kretanja očekuju? To su pitanja koja se nameću vezano za globalna gospodarska kretanja, globalizaciju i deglobalizaciju, fragmentiranje svjetskih tržišta. Model života i ukupnog društva u svim tim kretanjima ima važnu ulogu.
Neosporna je činjenica da Europa gubi svoje značenje u svjetskom gospodarstvu u pogledu konkurentnosti, inovacija, tehnološkog napretka, ovisi o energetici, dobavnim kanalima. Azija brže raste, napose Kina. SAD mijenjaju svoj društveni model. Rusija traži spas u energetskoj snazi.
Suštinske razlike između razvojnog modela SAD-a, Kine i Europske unije ne svode se, međutim, samo na vlasništvo nad poduzećima, ulogu države ili tržišta. One proizlaze iz različitih odgovora na temeljno pitanje: tko pokreće razvoj, tko određuje njegove prioritete, kako se stvara nova vrijednost i kome pripadaju rezultati gospodarskog rasta?
SAD se oslanja na tržište kapitala, privatno poduzetništvo i tehnološke inovacije, Kina na strateško usmjeravanje države i industrijsku ekspanziju, a EU na kombinaciju tržišnog gospodarstva, socijalne države, regulacije i dogovora među članicama. No ta se tri modela posljednjih godina mijenjaju: SAD sve aktivnije subvencionira industriju, Kina snažno koristi tržišne mehanizme, a EU pokušava postati geopolitički i industrijski samostalnija.
Europa se danas ne bori samo za gospodarsku konkurentnost, vojnu sigurnost i međunarodni utjecaj. Bori se i za očuvanje vlastitog modela društva. Modela koji je, unatoč svim svojim proturječjima, desetljećima povezivao gospodarski razvoj sa socijalnom sigurnošću, demokracijom, osobnim slobodama, kulturnom raznolikošću i uvjerenjem da napredak treba biti dostupan većini građana, a ne samo gospodarskoj i političkoj eliti.
Europa gubi vlastiti identitet
Opasnost nije nužno u tome da će Europa izgubiti svoj identitet u nekom naglom povijesnom preokretu. Veća je opasnost da će ga postupno izgubiti, pod pritiskom gospodarske stagnacije, demografskih promjena, socijalnih nejednakosti, migracijskih napetosti, tehnološke ovisnosti i slabljenja povjerenja u demokratske institucije.
Pritom treba razlikovati dvije stvari: Europu kao civilizacijski prostor i Europsku uniju kao politički i gospodarski projekt. Europa je mnogo šira od EU-a, ali sposobnost Europske unije da očuva i razvija europski model danas je presudna za njegovu budućnost.
Pitanje je što, zapravo, podrazumijevamo pod europskim modelom života? Europski model nije jedinstven niti su sve europske zemlje razvile isti društveni sustav. Skandinavske zemlje, Njemačka, Francuska, Italija i zemlje srednje i istočne Europe parazlikuju se po organizaciji socijalne države, ulozi tržišta i tradiciji političkog života. Ipak, postoji zajednička jezgra. Temelj zajedništva ogleda se u demokraciji, vladavini prava i osobnim slobodama. Na to se nadovezuje sloboda govora, neovisno pravosuđe, politički pluralizam, zaštita manjina i ograničavanje samovolje vlasti. Demokracija nije samo pravo izbora vlasti nego i sustav koji vlast ograničava.
Socijalna tržišna ekonomija drugi je važan stup europskog modela. To podrazumijeva tržišno gospodarstvo, ali i javno zdravstvo, dostupno obrazovanje, mirovinski sustav, radnička prava i zaštitu ljudi od socijalnih rizika. U europskoj je tradiciji gospodarska uspješnost povezana s društvenom odgovornošću.
Kultura, povijesna baština i identitet čine treći važan, zajednički stup. Nacionalne kulture, jezici, lokalne tradicije, književnost, umjetnost, arhitektura i povijesna svijest daju tom zajedništvu posebnu dimneziju. Europska posebnost nije kulturna jednoobraznost, nego suživot različitih kultura.
Kvaliteta života i društvena solidarnost omogućuju da slobodno vrijeme, obiteljski život, javni prostori, dostupnost kulturnih sadržaja, sigurnost i mogućnost da čovjek ne bude sveden isključivo na svoju tržišnu vrijednostvažna su spona u cjelovitosti onoga što nazivamo europskimmodelom života – pojedinaca i društva u cjelini. Svakako, uz uvažavanje raznolikosti uvjetovanih povijesnim, političkim, gospodarsko-socijalnim i vjerskim okolnostima..
Europski je model, dakle, više od sustava socijalnih prava. To je određeno shvaćanje odnosa između pojedinca, države, tržišta i zajednice. Njegova je temeljna ideja da gospodarstvo treba služiti čovjeku, a ne da čovjek bude isključivo sredstvo gospodarskog rasta.
To je, valja to naglasiti, ideal kojem europske zemlje nisu uvijek bile vjerne, ali je upravo taj ideal desetljećima oblikovao njihovu političku i društvenu legitimnost. Europska komisija u svojem Izvješću o strateškom predviđanju za 2025. među ključnim izazovima izdvaja istodobnu potrebu za konkurentnošću i strateškom autonomijom, demografske i regionalne nejednakosti, pritiske na blagostanje te prijetnje demokraciji i temeljnim vrijednostima. Problem je što se ti izazovi međusobno pojačavaju.
Šest temeljnih izvora pritiska na europski model
Gospodarsko zaostajanje. Sporiji rast produktivnosti, nedovoljno snažna tehnološka poduzeća i zaostajanje u pojedinim digitalnim industrijama slabe sposobnost Europe da financira svoj socijalni model.
Demografske promjene. Starenje stanovništva, niski natalitet i manjak radnika povećavaju pritisak na mirovine, zdravstvo i javne financije. Migracije mogu ublažiti manjak radne snage, ali bez uspješne integracije mogu produbiti društvene napetosti.
Socijalna nesigurnost i stambena kriza. Ako zaposlen čovjek ne može osigurati stanovanje, obitelj, pristojnu mirovinu ili kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, povjerenje u društveni ugovor slabi.
Polarizacija i kriza povjerenja. Dezinformacije, manipulacija društvenim mrežama, politički ekstremizam i nepovjerenje u institucije otežavaju demokratski dogovor o zajedničkoj budućnosti.
Geopolitička nesigurnost. Rat u Ukrajini, pritisci velikih sila, energetske ovisnosti i trgovinski sukobi tjeraju Europu da više ulaže u obranu i sigurnost, potencijalno uz smanjivanje prostora za druge javne prioritete.
Dodao bih tim iazovima još jedan, sve vidljiviji posljednih godina. Pobuna i bunt. Nagli prodor AfD-a u Njemačkoj, sindikalni, studenski, antimilitaristički i migrantski nemiri u Francuskoj, Španjolskoj, Italiji i Belgiji, rušenje Orbanovog modela u Mađarskoj, pa najnoviji Studentski pokret u susjednoj Srbiji ukazuje na pobunu jedne generacije protiv sustava i modela koji više ne može odgovoriti njihovom stilu i potrebama života. Demografski zapad naime sve naglašenije pati od demokratske asimetrije.
Najopasnija je kombinacija tih procesa. Ako gospodarstvo stagnira, a troškovi života rastu, građani počinju sumnjati u sposobnost demokratskih institucija da riješe njihove probleme. Ako se na to nadovežu migracijske napetosti i kulturni sukobi, raste privlačnost političkih pokreta koji nude jednostavna rješenja, često uz cijenu slabljenja institucija i prava. U takvim okolnostima i društvenoj atmosferi Europski model tako se može početi urušavati iznutra, čak i bez vanjskog napada.
Paradoks Europe
Europski model, unatoč velikim geo-političkim i gospodarskim promjenama u svijetu, i dalje ustrajava i želi očuvati socijalnu državu, ali joj slabi gospodarska osnova.
Europska socijalna država nastajala je u razdoblju snažnog industrijskog razvoja, rasta produktivnosti, širenja zaposlenosti i relativno povoljnih demografskih kretanja. Danas se od Europe očekuje da istodobno: obnovi industrijsku i tehnološku konkurentnost; financira mirovine, zdravstvo i socijalnu zaštitu stanovništva koje stari; poveća obrambenu sposobnost; provede energetsku i klimatsku tranziciju; očuva dostupnost obrazovanja i stambenog prostora; smanji regionalne i socijalne razlike.
To je vrlo zahtjevan skup ciljeva. Ako Europa želi očuvati visoku razinu socijalnih prava, mora imati dovoljno produktivno gospodarstvo koje će ih financirati. Ako želi biti tehnološki i politički neovisna, mora izgraditi vlastite industrijske i inovacijske kapacitete. Socijalna država bez konkurentnog gospodarstva postaje financijski neodrživa. Konkurentno gospodarstvo bez socijalne kohezije postaje politički i društveno nestabilno.
Svakako, važno je pitanje zašto slabi ideja socijalno-tržišnog gospodarstva – i može li se održati? Socijalno-tržišno gospodarstvo jedan je od najvažnijih europskih doprinosa modernoj civilizaciji. Njegova je temeljna ideja jednostavna, ali dalekosežna: tržište treba stvarati bogatstvo, a društvo mora osigurati da se rezultati razvoja pretvore u veću sigurnost, dostojanstvo i kvalitetu života građana.
Danas se taj model nalazi pod pritiskom. Ne zato što je tržišno gospodarstvo izgubilo svoju važnost, nego zato što sve teže usklađuje tri cilja: konkurentnost gospodarstva, socijalnu sigurnost i demokratsku legitimnost.
Paradoks je u tome što socijalno-tržišni model nije oslabio samo zbog vanjskih pritisaka. Slabi i zbog promjena unutar samih europskih društava, zbog gospodarskih politika koje su zanemarivale proizvodnu osnovu, zbog demografije, financijalizacije gospodarstva i sve izraženijeg osjećaja da se koristi od rasta ne raspoređuju pravedno. Socijalno-tržišni model nije povijesno iscrpljen, ali njegov opstanak više nije zajamčen. Morat će se reformirati ako želi sačuvati svoju temeljnu ideju.
Dvojni izazov Europe.
Iz navedenih razloga raspravu o budućnosti europskog modela ne bi trebalo svesti na izbor između socijalne zaštite i konkurentnosti. Ključno je kako povećati produktivnost i inovativnost tako da gospodarski napredak ne bude praćen rastom nejednakosti i nesigurnosti.
Upravo se na toj vezi temelji i analiza Zajedničkog istraživačkog centra Europske komisije Capitalism, Sustainability and Democracy, koja upozorava da budućnost europskog modela ovisi o tome mogu li kapitalizam, održivost i demokracija djelovati budućnost kao međusobno potporni elementi.
Što govore građani Europe?
Važno je da opasnost nije samo teorijska. Ona se vidi i u prioritetima građana. Prema istraživanju Eurobarometra iz jeseni 2025., objavljenom u prosincu 2025.: Što Europljani očekuju od Europske unije?, najveći udio ispitanika navodi mir i stabilnost kao prioritet koji bi najviše poboljšao život, a zapošljavanje, socijalna pitanja i javno zdravstvo kao prioritet proračuna EU-a. Obrazovanje, osposobljavanje, mladi, kultura i mediji. Visoko mjesto u prioritetima imaju obrana i sigurnost te podrška jačanju gospodarske neovisnosti EU-a
Rezultati pokazuju da Europljani ne žele birati između sigurnosti i socijalne države. Očekuju oboje. Žele mir, gospodarsku sigurnost, radna mjesta, zdravstvo i obrazovanje, ali istodobno očekuju snažniju europsku sposobnost obrane i neovisnog djelovanja.
U tome se nalazi politička napetost: građani očekuju više od Europe upravo u trenutku kada je Europi sve teže istodobno financirati i ostvariti sve te ciljeve. Ipak, bilo bi pogrešno zaključiti da su Europljani odustali od europskog projekta. U istom istraživanju 74% ispitanika smatra da je njihova zemlja imala koristi od članstva u EU-u, dok 67% smatra da je Unija prostor stabilnosti u nemirnom svijetu. Dakle, europski model nije izgubio legitimnost. Ali od europskih institucija traži se da ga ponovno učine uvjerljivim u svakodnevnom životu.
Kultura i vrijednosti: bitka se ne vodi samo za novac
Gospodarska konkurentnost može se mjeriti produktivnošću, izvozom, ulaganjima i tehnološkim napretkom. Vrijednosti su složenije pitanje. Europa se suočava s nekoliko dubokih dilema.
Prva je odnos slobode i sigurnosti. U uvjetima rata, terorizma, kibernetičkih prijetnji i dezinformacija raste potreba za sigurnošću. No mjere poduzete u ime sigurnosti mogu ugroziti privatnost, slobodu izražavanja i građanska prava ako nisu razmjerne i pod demokratskim nadzorom.
Druga je odnos nacionalnog identiteta i europske integracije. Europska raznolikost jedan je od izvora njezine kulturne snage. Međutim, kada se nacionalni identitet prikazuje kao nespojiv s europskom suradnjom, ili kada se europski identitet nameće kao zamjena za nacionalne tradicije, nastaju nepotrebni sukobi.
Treća je odnos većine i manjina. Demokracija podrazumijeva pravo većine da donosi odluke, ali i obvezu zaštite temeljnih prava svih građana. Ako se ta ravnoteža izgubi, demokracija može zadržati formalne institucije, a oslabiti u svojoj biti.
Četvrta je utjecaj digitalnog prostora. Društvene mreže i algoritmi mogu širiti znanje i povezivati ljude, ali mogu i nagrađivati senzacionalizam, poticati polarizaciju te otežavati razlikovanje činjenica od manipulacije.
Prema podacima Europske komisije, 86% Europljana smatra brzo širenje dezinformacija velikim problemom za demokraciju, a 81% drži da se ozbiljno treba pozabaviti stranim utjecajem na demokratske sustave.
To pokazuje da se „borba za Europu” vodi i na području javnog mišljenja: oko toga tko oblikuje društvene prioritete, kome građani vjeruju i mogu li se o ključnim pitanjima voditi racionalne, argumentirane rasprave. Pritom treba paziti da obrana europskih vrijednosti ne postane izgovor za gušenje legitimnog neslaganja. Demokratska Europa mora moći podnijeti i kritiku same sebe.
Kako se „borba za Europu” odražava na Hrvatsku?
Za Hrvatsku to pitanje ima posebnu težinu. Hrvatska nije samo promatrač europskih promjena, nego članica zajednice koja bitno utječe na njezine razvojne mogućnosti. Istodobno, Hrvatska ima vlastite slabosti koje europski procesi mogu ublažiti, ali i pojačati.
Gospodarstvo: konvergencija ili trajna periferija? Članstvo u EU-u omogućilo je Hrvatskoj pristup jedinstvenom tržištu, europskim fondovima i većem prostoru za ulaganja. Europska komisija u izvješću za Hrvatsku iz 2026. navodi da je hrvatski realni BDP u 2025. porastao 3,4%, petu godinu zaredom brže od prosjeka EU-a, premda se proces približavanja europskom životnom standardu posljednjih godina usporio. To je važan rezultat, ali ne i dovoljan dokaz da se Hrvatska približava najrazvijenijim europskim gospodarstvima na održiv način. Presudno je pitanje što raste, a ne samo koliko raste.
Ako rast počiva pretežno na potrošnji, turizmu, uvozu i građevinarstvu, a produktivnost, industrijska baza, tehnološki kapaciteti i izvoz složenijih proizvoda napreduju sporije, postoji opasnost da Hrvatska ostane na periferiji europskog gospodarstva.
Ako, naprotiv, europska sredstva i jedinstveno tržište iskoristi za jačanje proizvodnje, znanja, istraživanja, energetike i domaćih poduzeća, Hrvatska može napredovati prema djelatnostima veće dodane vrijednosti.
Drugim riječima, europski model za Hrvatsku nije samo pitanje očuvanja socijalnih prava. On je i pitanje razvoja gospodarske osnove koja će ta prava dugoročno financirati.
Hrvatska može preuzeti europske propise i standarde, ali oni sami po sebi ne jamče kvalitetno javno zdravstvo, dostupno stanovanje, dostojne mirovine, učinkovito pravosuđe ili jednake mogućnosti za mlade.
Ako mladi ljudi ne mogu riješiti stambeno pitanje, ako se razlike između Zagreba, obale i slabije razvijenih dijelova zemlje produbljuju, a stanovništvo se iseljava zbog boljih životnih i radnih uvjeta, tada se slabi upravo ona društvena sigurnost koja je jedno od obilježja europskog modela.
Poseban je paradoks u tome što je sloboda kretanja unutar EU-a istodobno velika prednost za hrvatske građane i izazov za hrvatski razvoj. Građani imaju pravo tražiti bolje prilike drugdje, ali Hrvatska mora stvoriti uvjete zbog kojih će se ljudi željeti vratiti ili ostati.
Demografija i migracije: tko će nositi razvoj?
Starenje stanovništva i manjak radne snage utječu na gotovo sve europske zemlje, ali su za Hrvatsku posebno osjetljivi zbog dugoročnog iseljavanja i regionalnog pražnjenja.
Uvoz radne snage može pomoći gospodarstvu, osobito turizmu, graditeljstvu i pojedinim uslužnim djelatnostima. No dugoročni rezultat ovisit će o tome hoće li Hrvatska razviti učinkovitu politiku integracije, obrazovanja, stanovanja i zaštite radnih prava.
Problem nije u tome da se društvo mijenja. Problem nastaje kada promjene prate segregacija, eksploatacija radnika ili političko iskorištavanje straha, umjesto sustavne integracije i jasnih pravila. Hrvatska pritom mora istodobno biti otvorena prema ljudima koji dolaze i ozbiljno se baviti razlozima zbog kojih njezini vlastiti građani odlaze.
Europska pripadnost ne znači odricanje od hrvatske posebnosti. Hrvatska europskom prostoru pridonosi vlastitim jezikom, poviješću, kulturnom baštinom, književnošću, umjetnošću, znanstvenim radom i regionalnim posebnostima. U tom smislu europska integracija ne bi trebala biti proces kulturnog izjednačavanja. Njezina je vrijednost u tome da omogućuje suradnju različitih naroda uz očuvanje njihovih identiteta.
Za Hrvatsku je zato važno da europsku pripadnost ne shvaća samo kao mogućnost korištenja fondova, odlaska na europsko tržište rada ili pristupa zajedničkom tržištu. Ona podrazumijeva i aktivno sudjelovanje u oblikovanju europske kulturne, znanstvene i političke budućnosti.
Demokracija i institucije, europske vrijednosti, moraju postati domaća praksa. Europski standardi vladavine prava, borbe protiv korupcije, transparentnosti i zaštite prava građana mogu biti snažan poticaj hrvatskim institucijama.
No trajna promjena ne može se ostvariti samo formalnim usklađivanjem propisa. Potrebni su učinkovito pravosuđe, profesionalna javna uprava, odgovornost političkih dužnosnika, slobodni mediji i razvijena kultura javnog dijaloga.
Za Hrvatsku je to posebno važno jer se kvaliteta demokracije ne mjeri samo redovitim izborima, nego i time mogu li građani utjecati na odluke, dobiti pravovremenu i pravednu zaštitu te vjerovati da pravila vrijede jednako za sve.
Gdje se interesi Hrvatske i Europe mogu razilaziti?
Članstvo u EU-u ne znači da su interesi svih država uvijek jednaki. Europska politika nastaje pregovaranjem između zemalja različite gospodarske snage, veličine i razvojnih prioriteta.
Za Hrvatsku su osobito važna tri područja: .jačanje domaće proizvodnje, istraživanja i izvoza; povezivanje energetske tranzicije s konkureentnošću i novim radnim mjestima;jačanje sigurnost uz očuvanje razvojnih i socijalnih ulaganja.
Tu se otvara i šire pitanje: hoće li buduća Europa biti zajednica koja smanjuje razvojne razlike ili prostor u kojem najjače članice učvršćuju tehnološku i industrijsku prednost, dok slabije uglavnom ostaju tržišta, turistička odredišta i dobavljači radne snage?
To nije unaprijed određena sudbina. Ali Hrvatska na to ne može utjecati samo pozivanjem na europsku solidarnost. Potrebna joj je vlastita razvojna strategija, sposobnost pregovaranja i projekti koji stvaraju trajnu domaću vrijednost. Ako želimo da europski model bude održiv, potrebno ga je braniti rezultatima, a ne samo političkim deklaracijama.
Za Hrvatsku bih izdvojio pet prioriteta: povećati produktivnost i kvalitetu gospodarstva. Razvoj proizvodnje, tehnoloških djelatnosti, istraživanja i izvoza mora postati jednako važan kao rast potrošnje i turističkog prometa. Ojačati socijalnu sigurnost koja omogućuje dostojanstven život. To uključuje dostupno stanovanje, kvalitetno zdravstvo, obrazovanje i održiv mirovinski sustav, uz posebno vođenje računa o mladima i ranjivim skupinama. Zaustaviti produbljivanje regionalnih razlika. Europska sredstva treba vrednovati prema tome stvaraju li produktivna radna mjesta, povećavaju li lokalne razvojne kapacitete i smanjuju li trajnu ovisnost slabijih regija. Braniti demokratske institucije i razvijati društveni dijalog. Potrebni su kvalitetniji mediji, veća transparentnost, politička odgovornost i sposobnost razgovora o problemima bez pretvaranja svakog neslaganja u sukob identiteta. Čuvati hrvatski kulturni identitet kao dio europske raznolikosti. Jezik, baština, obrazovanje, umjetnost i znanost nisu ukras razvoja, nego dio njegove dugoročne vrijednosti.
Zaključno: Europa će se očuvati samo ako se bude mijenjala. Najveća opasnost za europski model nije samo vanjski pritisak velikih sila, niti samo rast političkog ekstremizma. Ona se nalazi u mogućem raskoraku između vrijednosti koje Europa proklamira i životnih uvjeta koje njezini građani stvarno doživljavaju.
Ako europski građani budu osjećali da rade više, a žive nesigurnije; da je stanovanje nedostižno, a javne usluge slabije; da tehnološki i gospodarski napredak koristi prvenstveno najjačima; te da institucije ne slušaju njihove probleme, tada će oslabjeti i njihova privrženost europskom projektu.
S druge strane, Europa koja uspije spojiti gospodarsku dinamiku, tehnološku konkurentnost, socijalnu sigurnost, demokraciju i kulturnu raznolikost imat će snažan razlog postojati i u novom svjetskom poretku. Za Hrvatsku je u tome sadržan i izazov i prilika. Ne bi trebala biti samo korisnica europskih politika, nego aktivna sudionica u oblikovanju Europe kojoj želi pripadati.
Pitanje, dakle, nije hoće li Europa ostati ista. Ona to ne može. Pitanje je hoće li se mijenjati tako da sačuva ono najbolje u svojoj civilizacijskoj tradiciji ili će, u pokušaju da postane konkurentnija i sigurnija, postupno izgubiti razloge zbog kojih je njezin model života uopće bio vrijedan obrane.
A za Hrvatsku vrijedi još jedna misao: europski standard života nećemo ostvariti samo time što smo u Europi. Ostvarit ćemo ga tek kada europske vrijednosti postanu mjerilo našega gospodarstva, institucija i svakodnevnog života.
Danas nije dovoljno pitati koliko će država izdvajati za socijalne potrebe. Potrebno je pitati i kakvo gospodarstvo stvaramo, koliko je ono produktivno, tko raspolaže njegovim rezultatima i jesu li građanima dostupne stvarne mogućnosti napretka.
Za Hrvatsku je to pitanje osobito važno jer ne može dugoročno ostvariti zapadnoeuropsku kvalitetu života bez produktivnije proizvodnje, snažnijih poduzeća, boljih institucija i odgovorne socijalne politike.
Socijalno-tržišni model može opstati ako Europa ponovno uspostavi ravnotežu između stvaranja bogatstva i njegove društvene svrhe. Ako se odrekne socijalne dimenzije, izgubit će dio svojeg identiteta. Ako zanemari produktivnost i konkurentnost, izgubit će materijalnu osnovu na kojoj taj identitet počiva. Upravo je zato obnova socijalno-tržišnog modela jedno od središnjih pitanja europske budućnosti: ne kako sačuvati sve što je postojalo, nego kako sačuvati ono što je vrijedno dok se mijenja gotovo sve oko nas.
