Ako pod društvenim dijalogom mislimo šire od klasičnog tripartitnog dijaloga države, poslodavaca i sindikata — dakle, sposobnost društva da razgovara preko političkih, ideoloških, generacijskih i interesnih granica — onda recentna istraživanja daju prilično zabrinjavajuću sliku. U prošloj smo kolumni  opširnije govorili o ozbiljnom padu povjerenja u medije. Danas bismo ukazali na   ključni razlog erozje društvenog dijaloga: nestaje povjerenje u „drugoga“. Najnoviji Edelman Trust Barometer 2026 upravo to opisuje pojmom „insularity“ – zatvaranje u vlastite krugove povjerenja. Čak 70% ispitanih globalno nije spremno ili oklijeva vjerovati osobi koja ima drukčije vrijednosti, činjenice, način rješavanja problema ili kulturno podrijetlo. Edelman zaključuje da se društvo povlači iz širokog prostora zajedničkog razgovora u manje, sebi slične krugove. problem više nije samo u tome što se ljudi ne slažu. Problem je što sve manje vjeruju da se s onim drugim uopće isplati razgovarati.

Hrvatski problem je još izraženiji kroz institucionalno nepovjerenje. Najnoviji OECD Survey on Drivers of Trust in Public Institutions 2026. za Hrvatsku istraživanje pokazuje:

• 12% građana ima visoko ili umjereno visoko povjerenje u političke stranke;
• 29% u sudove;
• 27% u državnu službu;
• 48% u policiju.

Pritom je povjerenje u hrvatske javne institucije općenito ispod prosjeka OECD-a. Važno je naglasiti da takav odnos prema instituccijama  proizvodi začarani krug:: nisko povjerenje → manje spremnosti na dijalog → više konflikta → još manje povjerenja.

Istraživanje Eurofounda govori o drugoj strani problema. Eurofound je u studenom 2025. objavio pregled razvoja radnih odnosa u Hrvatskoj za 2024. godinu. U njemu se posebno analiziraju socijalni partneri, institucije socijalnog dijaloga, kolektivno pregovaranje i industrijski odnosi. To je važno jer pokazuje da formalni socijalni dijalog postoji, ali pitanje je koliko je on postao stvarni mehanizam usuglašavanja interesa, a koliko institucionalna procedura.

Zaključak je spomenutih institucija da Hrvatska nema toliko problem s nedostatkom institucija dijaloga koliko s nedostatkom kulture dijaloga.

Zašto se onda ne razgovara?

 Analitičari društvenog dijaloga upućuju na  najmanje pet uzroka eroziji šire društvene komunikacije. Prvi se odnosi na politizacija gotovo svega. Mnoge rasprave više nisu „što je najbolje rješenje?“ nego „čiji je to prijedlog?“. Ako ga predloži „naša“ strana, prihvaća se; ako ga predloži „njihova“, odbacuje se. Zoran primjer takvog odnosa prema dijalogu vidimo u raspravama u Saboru.

Dijalog se zamjenjuje drugim metodama i oblicima komunikacija. Političari, institucije, kompanije i mediji mnogo komuniciraju — ali često ne slušaju. Monolog se predstavlja kao dijalog. Društvene mreže najčešče nagrađuju sukob.
Algoritamski je mnogo „isplativije“ izazvati ljutnju nego postići kompromis. Dodajmo tome sve prisutniji pad povjerenja u institucije. Ako građanin ne vjeruje instituciji, neće vjerovati ni njezinu pozivu na dijalog. Ključan problem erozije društvenog dijaloga leži u nestanku zajedničkog prostora za argumentirani, civilizacijski prihvat činjenica. Naime, ako dvije strane ne prihvaćaju ni iste činjenice, rasprava više nije rasprava o rješenju nego borba dviju stvarnosti.

To se vrlo dobro uklapa u nalaz Edelmanova istraživanja 2026. koje govori o prijelazu iz „crisis of grievance“ prema „crisis of insularity“ — od nezadovoljstva sustavom prema zatvaranju u vlastite krugove. Richard Edelman, predsjednik i izvršni direktor Edelmana, govori o potrebi „trust brokering“, odnosno posredovanja u povjerenju — institucije i organizacije trebale bi pomagati u premošćivanju društvenih podjela. Istraživanje „Distrust is the new default instinct“ vrlo jasno ukazuje kako povjerenje postaje početna pretpostavka odnosa među ljudima. To je vrlo snažna dijagnoza današnjeg problema društvenog dijaloga.

A za Hrvatsku bih problem pada zanimanja za društveni dijalog formulirao ovako: Nije najveći problem što se u Hrvatskoj ne možemo gotovo ni u čemu složiti. Demokracija upravo počiva na neslaganju. Problem je što sve teže možemo razgovarati dok se ne složimo. To je, zapravo puno ozbiljniji problem, jer duboko zadire u ukupne društvene odnose Društveni dijalog nije luksuz demokracije. On je infrastruktura društva. Bez njega nema ni kvalitetne gospodarske politike, ni reformi, ni konsenzusa oko demografije, obrazovanja, mirovinskog sustava, zdravstva, migracija, turizma ili industrijske politike. Vrlo je zanimljivu poveznica s ranijim pitanjima o povjerenju u medije: kriza medija, kriza institucija i kriza društvenog dijaloga zapravo su tri strane istog problema — erozije povjerenja.

Zašto Hrvatska više ne razgovara sama sa sobom?

Ako pod „Hrvatska ne razgovara sama sa sobom” mislimo na izostanak ozbiljnog unutarnjeg razgovora o tome kakvu Hrvatsku želimo i kako do nje doći, onda je to, po meni, jedna od dubljih hrvatskih razvojnih slabosti. Hrvatska ne razgovara sama sa sobom jer se uglavnom – nadvikujе. Problem nije u tome da nema javne rasprave. Ima je mnogo. Problem je što nema dovoljno dijaloga. Mnogo se manje razgovara o pitanjima koja traže dugoročan nacionalni dogovor: kakva treba biti hrvatska industrija, koliko želimo ovisiti o turizmu, kako povećati produktivnost, što želimo izvoziti za deset godina, kako zaustaviti demografsko pražnjenje, gdje želimo biti u europskoj podjeli rada i kako koristiti geopolitički položaj zemlje.  imamo političku komunikaciju, ali nemamo dovoljno razvojne komunikacije.

Hrvatska je sve više podijeljeno društvo. Dio problema proizlazi iz povijesnih i političkih podjela koje se stalno obnavljaju. One proizvode vrlo snažan refleks svrstavanja. Time se rasprava o sadržaju pretvara u raspravu o identitetu onoga tko govori. Širi društveni problem nastaje zbog nedostatka prostora između politike i građana. Za ozbiljan društveni razgovor trebaju postojati institucije i akteri koji mogu povezivati različite interese: akademska zajednica, poslodavci, sindikati, komore, civilno društvo, mediji, stručne organizacije. Kod nas se njihov glas često pojavljuje odvojeno i sektorski, a mnogo rjeđe kao dio zajedničkog razvojnog razgovora. Zato nema dovoljno odgovora na jednostavno pitanje: Što je hrvatski razvojni interes? Pri tome nije važan interes jedne vlade, jedne stranke ili jednog sektora. Važan je interes zemlje za sljedećih 10–20 godina. Kratkoročna politika pojela je dugoročni razgovor. Izborni ciklus traje nekoliko godina, dok razvojni ciklus traje desetljećima.

Hrvatska zato često upravlja posljedicama umjesto da oblikuje budućnost. To se dobro vidi u turizmu, industriji, demografiji, obrazovanju i produktivnosti. Ukratko, nedostaje kontinuitet nacionalnog razgovora, a kriza povjerenja dodatno zatvara društvo. Kada građani ne vjeruju institucijama, političarima, medijima ili stručnjacima, nastaju informacijski otoci. Svaka skupina sve više razgovara sama sa sobom. Tada više nemamo jednu javnu sferu, nego nekoliko paralelnih javnosti. Posljedica je vrlo ozbiljna: Ne gubimo samo povjerenje u ljude i institucije – gubimo zajedničku stvarnost iz koje bi uopće mogao nastati društveni dogovor.

Hrvatska često razgovara s drugima prije nego sa sobom. Vrlo često svoje razvojne odgovore traži kroz: EU → OECD → Bruxelles → investitore → turističko tržište → globalne trendove. Sve su to legitimni i važni okviri. Ali prije njih mora postojati vlastiti odgovor: Što mi, zapravo, želimo postići? Tek nakon jasnog zajedničkog odgovora možemo pitati kako nam EU, OECD, strani kapital ili globalno tržište mogu pomoći. U suprotnom postoji opasnost da Hrvatska postane, kako smo to već formulirali u ranijim kolumnama, više prostor tuđih strategija nego subjekt vlastitog razvoja.

Najveći problem Hrvatske nije nedostatak mišljenja nego nedostatak sinteze. Hrvatska ima mnogo pametnih ljudi. Ima izvrsne stručnjake, poduzetnike, znanstvenike, umjetnike i ljude s međunarodnim iskustvom, ali njihova se znanja rijetko pretvaraju u zajedničku razvojnu priču. Nedostaje netko ili nešto što bi sve to povezalo u jedno pitanje: Quo vadis, Croatia? Kamo ide Hrvatska?

Praksa ukazuje da hrvatski problem nije nedostatak javnog govora. Hrvatski problem je nedostatak javnog razgovora. Govor pretpostavlja pošiljatelja i publiku. Razgovor pretpostavlja sugovornika. A pravi društveni dijalog počinje tek kada smo spremni čuti argument koji dolazi izvan našeg političkog, ideološkog ili interesnog kruga.

Zato je pitanje „Zašto Hrvatska ne razgovara sama sa sobom?” zapravo pitanje puno šire od pojma političke kulture. To je pitanje razvojne sposobnosti države. Zemlja koja ne može postići minimum unutarnjeg dogovora o vlastitim dugoročnim interesima teško može dugoročno oblikovati svoju poziciju prema drugima. Možda je upravo zato najvažnije hrvatsko razvojno pitanje za sljedeće desetljeće manje „što će nam drugi ponuditi?”, a više: „Oko čega se mi uopće možemo dogovoriti?”