Uništavamo i prirodu oko sebe samo zbog naše proklete sebičnosti, što je samo posljedica neoliberalnog kapitalizma u raspadu gdje se zadovoljavanje naših pohlepnih želja smatra jedinim smislom ispraznog života.

Sve izvan toga podložno je podsmijehu i poruzi. Komercijalna civilizacija prezire žrtve. Rastuća potrošnja zatrovala je sve društvene odnose. Dekadencija u kojoj živimo posljednja je faza truljenja neoliberalnog kapitalizma.

Bolesno društvo sve više propada, trune i smrdi. Ako začepimo nos, nećemo riješiti problem. Smrad će se i dalje širiti. Ne možemo živjeti sa začepljenim nosom.

Razjapljena usta ne mogu istovremeno proždirati hranu i gutati zrak. Morat ćemo nešto promijeniti ako želimo živjeti. Sebičnost se mora iskorijeniti sustavnim promjenama u društvu.

Nema sustavnih promjena bez rušenja totalitarnog političkog sustava koji rađa, razvija i širi sebičnost do vlastite propasti.

Gdje smo danas stigli? Do toga da što smo sebičniji, to brže padamo i propadamo. Na kraju će se čovječanstvo pretvoriti u otimice, ubijanja, jednom riječju – u rat svih protiv svih.

Posljednji čovjek koji ostane sam na svijetu sam će sebe pojesti.