Ne dopustite da vrijednosti ovog distopijskog društva određuju kako živite svoj život, piše Caitlin Johnstone.
Nna pita na Twitteru: „Postoji li još netko tko je zaista zabrinut zbog svoje budućnosti, zbog toga gdje se nalazi u životu, onoga što je postigao i svoje vrijednosti kao osobe?“
Razumijem što želiš reći, ali to je uglavnom samo buka u tvojoj glavi koju nam usađuje nezdravo društvo u kojem živimo.
Život se ne vrti oko skupljanja hrpe postignuća ili ostvarivanja određenih životnih prekretnica, već oko življenja. Doslovno, fizičkog bivanja živim i pobrinuti se da u tome u potpunosti uživaš.
Kad kažem da trebaš „živjeti svoj život punim plućima“, ne mislim da trebaš proživjeti hrpu uzbudljivih iskustava, poput skakanja padobranom ili trčanja s bikovima, niti mislim da trebaš prekrižiti čitav niz stavki s popisa, poput vjenčanja i rađanja djece. Mislim na to da doista budeš prisutan u vlastitom životu. Usmjeri svoju pažnju na ono što se stvarno događa, umjesto na hrpu izmišljenih misli i konstrukcija u svojoj glavi. A to zapravo postaje mnogo lakše kada odbaciš ideju da pogrešno pristupaš životu i da se tvoja životna priča ne odvija na pravi način.
Prema pravilima našeg disfunkcionalnog društva, nedostatan si ako nisi postao produktivan kotačić u kapitalističkom sustavu i stekao dovoljno bogatstva za masovnu potrošnju proizvoda. U idealnom slučaju, na svijet si donio i nekoliko djece koja mogu odrasti u dobre potrošače i kotačiće sustava. Tvoj život nije ništa drugo nego priča o akademskim ciljevima, karijernim ciljevima, ciljevima u vezi i obiteljskim ciljevima, pri čemu usput kupuješ sve veće komade nekretnina, sve dok ne dobiješ neku bolest i ne umreš.
Užitak u životu? Bezvrijedan. Uživanje u vlastitim osjetilnim iskustvima iz trenutka u trenutak na ovom nepojmljivo lijepom planetu? Potpuno bezvrijedno. Diviti se čudesnoj prirodi ovog neobičnog i prekrasnog zemaljskog iskustva? Nebitno. Jedino što je važno u ovoj civilizaciji jest koje si kućice prekrižio i koje si proizvode kupio.
Ovo je sulud način života. Samo ljudski mozak može smisliti takve spektakularne halucinacije.
Samo su ljudi dovoljno ludi da vjeruju da život ide po zlu čak i kada im srce kuca, želudac im je pun i u neposrednoj okolini nema fizičkih prijetnji. Nijedna se žaba ne brine zbog svoje vrijednosti kao žabe. Nijedan orao ne preplavljuje svoje tijelo hormonima stresa zato što još nije dovoljno postigao u životu. Brinu se za svoju hranu i opuštaju se. To je cijeli njihov dan.
Kako treba živjeti? Stanice u tvom tijelu već znaju kako treba živjeti. Tvoj um nema pojma, ali tvoje stanice znaju. Jedino što tvoj um može učiniti jest smišljati izmišljene predodžbe o tome kako izgleda dobro proživljen život, dok tvoje žive stanice već žive svoj život bez nadzora ili razumijevanja tvog uma. One to rade dok spavaš; toliko je tvoj um nevažan za proces življenja. Tvoj um misli da upravlja ovim životom, ali u stvarnosti je samo bučan i drzak putnik.
Kada prestaneš slušati um koji sa stražnjeg sjedala laje upute i naučiš jednostavno biti u čudu osjetilnog iskustva, kao što to čine životinje, tada tek počinješ doista živjeti. Kada prestaneš slušati brbljavi unutarnji monolog i um koji etiketira i stvara podjele te misli da zna što je sve, tada prvi put počinješ sve vidjeti. Svaki trenutak ovog utjelovljenja fascinantan je i zadivljujući kada naučiš gledati ga svježim pogledom, bilo da se penješ na Mount Everest ili kod kuće piješ kavu.
U tome se život doista sastoji. U tome da budeš uistinu prisutan u svom jedinom dragocjenom životu. Ne u priči o svom životu. Ne u tuđim predodžbama o tvom životu. Ne u svojim sukobima sa životom ili pretpostavkama o tome kako bi on trebao izgledati. U svom stvarnom životu, onakvom kakav se doista odvija, ovdje i sada, iz trenutka u trenutak.
Ne dopusti da te ludilo našeg distopijskog društva zavara i tako ti onemogući da to vidiš. Nemoj smjernice za to kako trebaš živjeti svoj život tražiti u duboko bolesnoj civilizaciji.
Umjesto toga, dopusti da te vode tvoje vlastite žive stanice. Tvoja osjetila. Osjetilni doživljaj živog tijela. Zrak u tvojim plućima. Boje i nijanse u tvom vidnom polju. Vibracije na tvojim bubnjićima. Vjetar na tvojoj koži i u tvojoj kosi.
To je jedino mjesto na kojem se život doista odvija. Počni odatle. Stalno iznova počinji odatle. Svaki je trenutak potpuno novi početak.



